I. SučićLuka 2.0?
Vrijeme Čitanja: 5min | čet. 02.07.26. | 12:00
Tajming je važniji od brzine, preciznost od snage, a daleko najvažnije oruđe svakog nogometaša nisu njegove noge, već njihov mozak. A kad treba misliti, Vitinha je prvi među ostalima.
Kad je postalo jasno da će u nokaut fazi ovogodišnjeg SP-a snage odmjeriti Hrvatska i Portugal, nogometni sladokusci bili su prilično zadovoljni jer taj ogled, između ostalog, znači i sudar Luke Modrića i Vitinhe u sredini vezne linije. Melem za sve nogometne uši i... Maestro na Maestra! OK, tu je i Cristiano Ronaldo, ali za razliku od Luke Modrića u hrvatskom dresu, on više nije onaj tip koji sve oko sebe, u klubu ili reprezentaciji, čini boljima. Da ne bi bilo zabune, daleko od toga da je Cristiano 'teret', kako neki stručnjaci vole tvrditi u lovu na klikove, ali više nije ni magnet koji svaku loptu pretvara u priliku. Ronaldo je nekoć bio 'taj', no njegovo je vrijeme prošlo. Iako to nije spreman priznati.
Dugo je Cristiano bio sadašnjost i budućnost ne samo Portugala, nego i nogometa. I to će zauvijek ostati neupitno, usprkos njegovom strahu od pada u zaborav. No, kako je ušao u 42. godinu života, jednostavno mora prepustiti kormilo nekim novim klincima. Onima koji su već sada dva koplja iznad njega. Kao što je to Vitinha, igrač kojeg je čak i Luka Modrić u jednom trenutku označio svojim nasljednikom.
Inače, put portugalskog i hrvatskog Maestra, koliko je to uopće zahvalno uspoređivati, relativno je sličan, s tim da je Portugalac puno ranije od kapetana Vatrenih dosegao one najveće nogometne visine. Nije on prvi igrač Portugala, nije ni netko tko će u PSG-u prodati najviše dresova, ali bez njega ne ide. Tijelo bez srca je mrtvo, a Vitinha je srce svake momčadi u kojoj se nalazi.
Kad je u ljeto 2020. godine Jorge Mendes u 'svoj' Wolverhampton doveo devet igrača za koje je kombinirano izdvojeno oko 90 milijuna eura, Vitinha je bio dio manje atraktivnog društva, među onima koji ni u lokalnoj novini nisu dobili duplericu, već tek mali okvirić. Tog su ljeta glavne teme bili mladi napadač Fabio Silva i desni bek Nelson Semedo, dok se o Vitinhi gotovo nije ni govorilo. Zapravo, malo je tko izvan Portugala uopće znao tko je on. A ni skepse nije nedostajalo. Wolvesi su, unatoč portugalskoj koloniji i Mendesovu utjecaju, ipak bili momčad predodređena za donji dom Premier lige, gdje se od veznjaka njegove građe nije očekivalo da preživi.
Motoričan bek Semedo i lisac u šesnaestercu Silva bili su razumljive akvizicije, ali Vitinha, metar i nešto sitno visine uz 70-ak kilograma 'žive vage' u srcu veznog reda? Mnogi su bili uvjereni da će ga suparnički veznjaci pojesti. Ali da bi to napravili, prvo su ga morali uloviti. A uloviti ga nije baš tako lako.
Nekako vam priča zvuči poznato, zar ne? Luka i Tottenham, Vitinha i Wolvesi, ranije projekt velikog kluba u svojoj zemlji pa korak po korak preuzimanje uloge prvog igrača kluba? U deset deka. Doslovno. Nije, doduše, Vitinha išao u portugalske verzije Inkera ili Zrinjskog, ali ne bi ni Luka da je Dinamo tada imao B momčad kao što je to bio slučaj kod Porta. Mogli su oni njega dati nekom slabijem prvoligašu, ali tada ga ne bi imali 'na oku'. I ne bi ga mogli 'dignuti' u prvu momčad kada je 'frka'. Put Vitinhe bio je znatno pitomiji, mirniji i financijski sigurniji, zbog čega igrači poput njega rijetko kada glad kakvu ima Luka Modrić osjećaju u godinama u kojima se nalazi danas hrvatski Maestro. Oni dođu, dominiraju, budu najbolji pa odu. Isto kao što će, gotovo smo pa sigurni, jednog dana napraviti i on.
Igra? Ili kako to Englezi vole napisati u svojim medijima 'style of play'? Da, jako je to slično, ali ima svojih različitosti. I iako je Vitinha čak u mnogim segmentima svojevrsna 2.0 verzija Luke Modrića, set vještina hrvatskog velemajstora ipak je nešto širi. Za početak – brojevi. Golovi i asistencije. Luka je tu, ipak, za koračić ispred. Iako, ako ćemo baš gledati svaki zarez, Luka je za nijansu i ofenzivniji igrač od Vitinhe. U redu, oboje najbolje funkcioniraju kao razigravači iz dubine, ali koliko je Modrić bliži desetki, toliko je Vitinha bliži šestici. Opet, ne onoj razaračkoj, već onoj plemenitoj. Pirlo šestici.
A u tome i jest cijela poanta. U nogometu je tajming važniji od brzine, preciznost od snage, a daleko najvažnije oruđe svakog nogometaša nisu noge, nego mozak. Kad treba misliti, Vitinha je prvi među ostalima. I upravo zato toliko podsjeća na Luku Modrića. I njega, ali i sve nas...
Ono po čemu su gotovo pa identični i zbog čega je njihova važnost za momčad identična važnosti srca za ljudsko tijelo jest kontrola ritma utakmice te način na koji igraju nogomet. To skeniranje terena, poput velemajstora šahista, gledanje nekoliko koraka unaprijed... Nisu oni kompjutori, oni su apstraktni umjetnici koji svoja djela naslikaju tako da budu intrigantna običnim gledateljima, baš kao i procjeniteljima umjetnina. Preciznost i jednostavnost, kreacija i zaigranost. Osjećaj. I najviše od svega – pitkost.
Ono što se također treba naglasiti jest da je Vitinha imao jednu veliku, ogromnu prednost u odnosu na Luku Modrića, a to je – Luka Modrić. Primjer. Da se može i da igrači takve fizičke građe mogu biti u sredini terena, a ne negdje 'skriveni' gdje će drugi za njih nositi klavir kako bi oni svirali. Modrić je u svojoj karijeri bio i radnik na gradilištu, baš kao i glavni arhitekt. I pokazao je da jedno i drugo može odrađivati besprijekorno. Nećemo sada o onoj Ćirinoj, počecima, Travniku i Turbetu, ali činjenica je da je zbog Luke Modrića Vitinhi put do vrha bio znatno lakši. I da ga mnoga laička oka lakše mogu prepoznati. S tim da to vrijedi i za sve one koji tek dolaze.
Luki Modriću i Vitinhi bit će ovo peti put da će zaigrati jedan protiv drugoga. Prvi okršaj dogodio se u Portugalu, u prijateljskoj utakmici, kada je Maestro zabio u 2-1 gostujućoj pobjedi, da bi se nakon toga još dvaput sastali u reprezentativnom dresu (utakmice Lige nacija, rujan i listopad 2024.) te jednom u SAD-u, na stadionu MetLife, kad je PSG s 4-0 bio bolji od Real Madrida u polufinalu klupskog SP-a. U Lukinoj posljednjoj utakmici u dresu Kraljevskog kluba...
Novi Luka tako je bio na terenu kada se jedini Luka oprostio od dresa najvećeg nogometnog kluba na svijetu, baš kao što postoji realna šansa da bude i na terenu ne samo kada će se oprostiti od reprezentativnog dresa, već i igre koju je u svih ovih 20 i kusur godina učinio toliko boljom da je to teško kroz jedan običan tekst nekome dočarati. Dakako da se nadamo da to neće biti slučaj, dakako da želimo da Lukina era potraje barem još koji dan i kolo dulje, ali ako se ispostavi da je to bilo to, onda bolji kraj nije mogao ni zamisliti. Prošlost i sadašnjost nogometne kreacije protiv njegove sadašnjosti i budućnosti. Kao da je suđeno.