Sami pali, ali nismo se ubili

Poraz Hrvatske od Švedske u posljednjem kolu skupine E Europskog prvenstva nije bio samo težak na semaforu, već i duboko uznemirujuć u načinu na koji se dogodio. Rezultat 25-33 i minus osam razlike možda sugeriraju razliku u kvaliteti, ali stvarna razlika vidjela se prije svega u mirnoći, disciplini i mentalnoj stabilnosti. Hrvatska je u Malmöu izgledala kao momčad koja se nikada nije uspjela prilagoditi ritmu utakmice, niti pronaći rješenja za probleme koji su se gomilali iz minute u minutu.

Početnih 15 minuta nudilo je nadu da bi susret mogao otići u drugačijem smjeru. Hrvatska je još držala priključak, ali već tada su tehničke pogreške i izgubljene lopte počele nagrizati igru. U prvom poluvremenu čak šest izgubljenih lopti, naspram samo jedne švedske, dovoljno govori o razini kontrole i sigurnosti u igri. Protiv momčadi poput Švedske, koja kažnjava svaku nepažnju, presudu smo si vlastitim potezima pisali sami.

Nastavak je donio sve ono čega su se hrvatski navijači pribojavali. Švedska je dizala razi, a Hrvatska nije uspjela iskoristiti ni situacije s igračem više. Umjesto povratka u utakmicu, uslijedio je potpuni pad. Simbol večeri dogodio se u 45. minuti, kada je Hrvatska, već s igračem manje, napravila pogrešnu izmjenu i ostala dodatne dvije minute bez još jednog igrača. Švedska je to, očekivano, hladnokrvno iskoristila i mirno privela utakmicu kraju.

Na individualnu snagu ovoga puta nismo mogli. Čak niti sjajnih sedam pogodaka Zvonimira Srne ili nekoliko važnih obrana Dominika Kuzmanovića i Mateja Mandića nisu mogli prikriti činjenicu da momčad kao cjelina nije funkcionirala. Napad je bio bezidejan i stihijski, obrana nepovezana, bez agresivnosti i kontakta. Šveđani su nam istopili samopouzdanje. Nadamo se, samo na kratko. Sigurno će se opet teško zaspati, sigurno će se imati o čemu razgovarati, ali na kraju dana moramo shvatiti - sami smo večeras pali, ali još se nismo ubili.

Ulazak u drugi krug bez bodova stavlja Hrvatsku u iznimno težak položaj, ali ne i bezizlazan. Tu su četiri utakmice, četiri mala finala i baš svako moramo shvatiti točno tako. Nema prostora za lutanje, improvizaciju, crne rupe, strah u napadu, distancu u obrani. Ostatak turnira će ogliti ono što jesmo. Pa - ili pukovnici ili pokojnici.