Na silu, na silu!

Hrvatska je u polufinalu Europskog rukometnog prvenstva – najtežeg velikog turnira. Nakon mukotrpne borbe i Kuzmanovićevih sjajnih obrana uspjeli smo slomiti Mađare rezultatom 27-25 i uzeti kartu za Dansku.

Od prve minute bilo je jasno da ovo neće biti lagan susret. Znali smo da nam samo pobjeda jamči prolazak, bez računanja na kiks Švedske i pomoć Švicaraca, a to je uvijek najteži put. Uz to, umor se vidio u svakom koraku – samo 22 sata odmora nakon iscrpljujuće utakmice protiv Slovenije ostavilo je traga na teškim, sporim nogama. Ozljeda Srne dodatno je zakomplicirala situaciju, pa je Sigurdsson već u prvom dijelu veliku odgovornost povjerio 21-godišnjem Ćešku, gurnuvši ga u vatru na lijevom vanjskom. Pod velikim pritiskom radio je i poneku grešku, no deset minuta prije odmora izborio je iznimno važan sedmerac koji nas je vratio na minus dva, nakon što ni s dva igrača više nismo uspjeli smanjiti ružnih minus tri. U tim trenucima Kuzmanović nas je spašavao od još dubljeg ponora, prvo spriječivši Mađare da odu na plus četiri, a zatim i da se vrate na plus tri nakon savršenog dodavanja na crtu kroz našu obranu. Do kraja je skupio devet obrana s 33 posto učinkovitosti. Bilo je to dovoljno da postane naš junak večeri.

Dugo smo čekali da se Kuzmanović “zagrije”, iako ni mađarski vratar Bartucz nije bio puno konkretniji. No razlika je bila u napadu. Naš je bio statičan i neučinkovit, često bez ideje i bez pravog šuta. Na poluvremenu su Mađari na semaforu imali dva gola prednosti. Djelovali su konkretnije, iako zapravo nisu radili ništa neočekivano – igrali su upravo ono što smo i najavljivali. Razlika je bila u tome što smo se postavili kao da su nas nečim iznenadili.

Njihova vanjska linija punila je naš gol šutevima s devet metara ili loptama spuštenima na crtu, a nisu nas štedjeli niti s krila. Našem je, pak, napadu dugo trebal oda dođe do konkretne hrabrosti, da pokaže da naši šuteri mogu, da znaju. Kako su odmicale minute, nervoza se mogla rezati nožem. Onda smo sve preokrenuli u nastavku, još jednom infarktnom dijelu hrvatske rukometne povijesti.

U 40. minuti kapetan Martinović jauknuo je i uhvatio se za već ozlijeđenu nogu. Organizaciju napada preuzeo je Cindrić, a upravo je Kuzmanović nizom ključnih obrana u drugom dijelu prelomio utakmicu. Nakon izjednačenja na 20:20 Hrvatska je napravila ono što Slovenija dan ranije protiv nas nije uspjela – preokrenula je susret. Deset minuta prije kraja Kuzmanovićeva obrana Ilićeve “žive” lopte bila je jasna poruka da se ova momčad neće predati. Martinović se vratio na teren, Kuzmanović je nastavio braniti, a Hrvatska je iz posljednjih atoma snage izvukla veliku pobjedu i izborila polufinale.

Nije ovo bio najljepši rukomet koji smo vijdeli, niti koji je Hrvatska igrala, ali nas je na kraju doveo do željenog rezultata i do Herninga. Sada idemo u završnicu, po ostvarenje snova. Na silu, na silu...