E. GrgićČervar: "Politika ne smije biti u sportu, Sigurdssonu ću stisnuti ruku, a otkrit ću vam i jednu tajnu..."
Vrijeme Čitanja: 6min | sri. 04.02.26. | 15:00
Legendarni hrvatski izbornik nije krio oduševljenje novim uspjehom naših rukometaša, ali je istaknuo i velike probleme unutar rukometne zajednice
Lino Červar ime je koje u hrvatskom sportu uvijek izaziva znatiželju. Izbornik koji je rukomet pretvorio u nacionalnu emociju kada je sa svojim izabranicima osam puta Hrvatsku postavljao na pobjednička postolja na europskim i svjetskim prvenstvima, ali i Olimpijskim igrama. I sa svojih 75 godina živi rukomet, ali sada van terena. Neumorno radi na promociji svoje knjige „Rukomet – Put do vrha i tajne uspjeha“ koju predstavlja diljem Lijepe Naše.
"Imam 75 godina kronološki, ali se borim da mi biološka dob bude mlađa. Cijeli život učim, to je recept. Učim sada više nego ikad. Dokaz tome su razprodane knjige. I bit će ih još, ako treba i treća. Kada me pitaju za koga je knjiga, kažem da je za trenere, igrače i uspješne ljude", govori nam u uvodu našeg razgovora Lino Červar i nije propustio pohvaliti uspjeh ove generacije hrvatskih rukometaša nakon osvojene europske bronce.
"Moram čestitati svim igračima, stožeru, treneru i svima. Jako me se dojmilo ovo prvenstvo jer sam vidio jednu instinktivnu borbenost, srčanost, mladost s velikom energijom. To je ona strast koju sam uvijek tražio od igrača i koju su imali mnogo puta i moji igrači. Ako idu tim putem, u budućnosti mogu imati još bolje rezultate", pohvalio je broncu na početku razgovora bivši izbornik pa otkrio kako je on gledao na ovu generaciju nakon odlaska Duvnjaka, Karačića i Pešića.
" Duvnjak je primjer – vrhunski igrač i vrhunski čovjek, krasno odgojen. Takve moramo stvarati. Igrač mora biti i dobar čovjek. Rekao sam da imam veliko povjerenje i da mislim da je njihov put otvoren. Rekao sam samo jednu stvar kojom se to moglo ubrzati, a to je upravo taj mali Raužan, jer postoji povijest i toga da mi imamo jednu pogrešnu klupsku politiku. Znači, Savez ima pogrešnu politiku misleći da igrače pošto-poto treba prodati kako bi se došlo do novca. To je povezano s menadžerima koji uzimaju velik dio kolača, a klubovima ostaje malo. Uglavnom odlaze u inozemstvo gdje, iako su se pokazali, većinom sjede na klupi. E sad se ja postavljam pitanje: oni odlaze i ne vraćaju se ispunjeni. Vraćaju se neispunjenih ambicija i, što je najgore, možda su neki putem i napustili studij. Tako se zapravo vraćaju poraženi."
Mago di Umago često se doticao i odgovora na pitanja koja su vezana za rukomet i van same igre. Tako je, kako ističe - dobronamjerno - ponudio soluciju za stanje u klupskom rukometu.
"Ja sam rekao da treba promijeniti politiku i više vjerovati našoj djeci. Tip poput Raužana – a ima još takvih mladih igrača – vidjeli ste da mogu daleko. Čak i oni koji su bili u drugom planu, poput malog Maraša, dobili su šansu i pokazali se. Ja sam za to da se njih zadrži kod kuće, jer ako se već borimo za novac, zašto djecu slati u nepoznato, odakle se vraćaju poraženi, umjesto da im damo mogućnost da stvorimo identitet hrvatskog rukometa i osnažimo Zagreb, Sesvete, Nexe i druge klubove. Moramo podići naš klupski rukomet, a ne da Zagreb ima pola igrača stranaca. To je apsolutno površna politika koju Savez forsira i nikako to ne razumije. A ja to govorim u dobroj namjeri jer moramo vjerovati u našu djecu."
Stao je u obranu hrvatskog rukometa.
"Naša djeca nisu ništa lošija od drugih. Dapače, ne samo u rukometu – u košarci smo mi uvodili Ameriku u Europu. U rukometu smo osvojili 16 medalja, olimpijskih, svjetskih i europskih, i sve dalje. Nemamo mi što učiti od drugih. Mi samo trebamo pratiti tijek modernog rukometa, drukčije trenirati u trenažnom procesu, kako bi naši igrači što prije došli do kvalitete. I tada možemo pobijediti Dance i sve ostale. Ne bih prihvatio tezu da mi moramo učiti od drugih. Da, uzet ćemo od drugih ono što je dobro, ali moramo njegovati svoj identitet – hrvatski identitet."
Često je i sam spominjao potrebu za novim reguliranjima rukometnih pravila.
"Prvo, mislim da mi osobno možemo. Međutim, drugo pitanje su pravila igre. Vidio sam da se sada objašnjava zašto je netko dobio dvije minute ili isključenje do kraja utakmice. To je nebitno. Ključno je suđenje sedmeraca, probijanja, pasivne igre. Rukomet s ovakvim pravilima ne može ići na Olimpijske igre, jer olimpijska povelja govori da svi moramo imati jednake šanse. Ne može biti privilegiranih. Ovdje se događa da sudac osobnim stavom, osobnom procjenom odlučuje o igri. Ne može jedan pojedinac odlučivati o pravdi, istini i vrijednostima. Pravila moraju biti jasna. Pola publike ne zna pravila, čudi se i ne može procijeniti što se događa. To, nažalost, dopušta jer se sa sucima manipulira. Sve reprezentacije to rade – netko malo seljački, netko lukavo – kako bi dobio prednost. A prednost daje sudac. Sudac mora imati što manje mogućnosti da utječe na igru. Mora pobijediti bolja ekipa, a ne ona koja je privilegirana, bogatija ili koja je nekoga platila. Ako je čovjek pošten, svi bi to rekli – treneri, predsjednici – ali se boje da će to platiti kasnijim kriterijem suđenja. Dotakli ste osinje gnijezdo, a to je problem suđenja. Mora biti više pravde. Igrači moraju odlučivati svojim znanjem."
Govorilo se da bismo mogli skupo platiti istup izbornika Sigurdssona, ali na kraju ga nismo platili. Dapače, EHF se javno posuo pepelom, mnogi drugi treneri stali na njegovu stranu, igrači mu zahvalili...
"Slažem se s izbornikom. Dobro je što je stao u obranu igrača. No zanimljivo je da je prošlo ispod radara da smo mi deset godina igrali bez odmora. Subotom su se igrala polufinala i tako dalje. U EHF-u trebaju mlađi ljudi s više kreativnosti. Rukomet je divan sport, dinamičan, trenutačno najbrži sport na svijetu. Kad bi se malo uredila pravila i omogućila poštena igra, rukomet bi bio još bolji. Treba onemogućiti da vanjski faktori odlučuju utakmice. Ono što je rekao vezano za organizaciju – imao je potpuno pravo."
Na kraju, uzeli smo medalju i mlada Hrvatska opet je stala na europski tron među velikanima. Dagur Sigurdsson dva puta nas je odveo na postolje i to dva velika turnira za redom. Prvo svjetsko srebro, a sada europska bronca, iako ga se dugo promatralo pod povećalom jer je prvi stranac na klupi naše reprezentacije.
"Mislim da je to bio ipak dobar potez. Nije problem Sigurdsson, problem su neki drugi ljudi u Savezu. Znamo tko su. Moramo imati više povjerenja u naše ljude i u mlađe ljude u Savezu. Kada je netko 40 godina na jednoj poziciji i to mu odgovara, onda je to interes, a ne ljubav."
Puno se pričalo i o dočeku rukometaša. Grad ga nije htio organizirati zbog želje igrača da nastupa M. P. Thompson, Vlada je preuzela sve u svoje ruke i na kraju je zagrebački Trg bana Jelačića opet bio premalen za sve koji su htjeli pozdraviti naše brončane rukometaše.
"Što se tiče dočeka, ako ste čitali moje službeno priopćenje, stojim iza njega. Smatram da politika nema što raditi u sportu. Sport treba širiti ljubav, zajedništvo. Država je tim. Nitko nije iznad tima. Tim je obitelj. Ako politika uđe unutra, podjela je sigurna. A kad ima podjele, to više nije tim. Onda je skup dijelova. To nije više tim. To je kao kad čaša padne. Ako se razbije, ostaje dijelovi čaše. Ali nije čaša više. Nije jedno."
.jpg.webp)
