INTERVJU – Tin Srbić: „Ne razmišljam o medalji, cilj sam ostvario dolaskom u Tokio”

“Znaš, jedva čekam da sjednem u avion i odem u Japan, da uđem u to olimpijsko selo i da konačno krene”, govori nam Tin Srbić koji dan prije polaska za Tokio. Odgođene Igre bile su i igra živaca olimpijcima pa tako i našem najboljem gimnastičaru. Došli smo ga otpratiti na jedan od posljednjih pripremnih treninga za Olimpijske igre, u njegov Sokol.

“Volim vježbati u Sokolu. Još kao dijete sam dolazio ovdje i nekako mi je normalno da tu radim pripremu za Olimpijske igre. Sada smo dobili dvoranu u Lučkom koja je opremljenija, ali imam neku emociju prema Sokolu”.

Olimpijac se lagano zagrijavao, odradio par serija na konju s hvataljkama i na ručama te mi se ubrzo pridružio na galeriji dvorane.

“Nemoj se čuditi. Prvi trening u danu je uvijek takav. Malo za razbuđivanje. I tada nikada ne radim na preči. Ona će doći na poslijepodnevnom treningu. Danas je na rasporedu vježba koju ću imati u Tokiju”.

Znamo se već nekoliko godina. Još od Montreala kada sam ga dočekao u Maksimiru i predao mu poklon kluba. Uz dres s njegovim imenom, išlo je i mjesto u loži te parking za Seicento. Sjećamo se da mu to nije sjelo baš najbolje. Nije protestirao, već se osjećao nekako nelagodno.

“Ja sam dečko s istoka Maksimira. Volim Dinamo, obožavam ići na utakmice, ali nemoj mene u te lože. Daj mi mjesto na tribini da budem sa svojim dečkima, da se zezamo i navijamo za Dinamo. Tako sam mislio tada, tako i sada”, objašnjava mi dok sjedimo kod Bobana u Masarykovoj ulici.

Kada su prije više od godinu dana otkazane igre u Tokiju, razmijenili smo par poruka. Znao sam da ima problem s tetivom i da mu je ova odgoda došla kao “as na cenera”.

“Sada nemam nikakav alibi. Moram biti pravi sljedeće godine. Ali, zamisli. Sanjam te Igre cijeli život i onda ih odgode prvi puta u povijesti”, napisao mi je tada u poruci da bi sada objasnio što se zapravo događalo.

“Meni je ova pauza od godinu dana zapravo jako dobro sjela jer sam imao lom tetive. Pukla mi je uzdužno tijekom SP-a u Stuttgartu. Tamo sam finale odradio s lomom, a da to nisam ni znao. I oporavak je trajao četiri, pet mjeseci. Fit sam bio tek u proljeće 2020., a to nije bilo dovoljno vremena da se spremim”.

Vratili smo se malo unazad, u vrijeme kada je u Zagreb donio zlatnu medalju. Onu sa SP-a u Montrealu. Kroz te četiri godine, kaže i sam, puno se promijenilo.

“Do tada sam bio anonimac i neki talentirani mladić kojem je plasman u finale bio premija. I onda se dogodi taj Montreal i nema natjecanja na kojem sam se pojavio, a da nisam bio u krugu favorita. I to ti je kompletan jedan drugi sklop u glavi. Moraš imati neki drugačiji stav. Vidio si me danas na treningu, jesam odavao dojam nečeg posebno? Ja sam uvijek ponizan i ne pada mi na pamet glumiti nešto što nisam. Međutim, kada odeš na natjecanje onda moraš imati gard pobjednika. I to je solidan pritisak. Biti ponizan, a pokazati ljudima “ja sam taj”. Ja sam prije Montreala bio klinac koji nije živio od gimnastike jer je to bilo nemoguće. Imao sam solidne rezultate, ali tek nakon toga je krenulo. Odjednom si tražen, svi te žele. A ja samo želim pobjeći kod staraca u Dubravu, pronaći ekipu na kvartu i odmoriti se od svega”, govori nam ovaj skroman dečko s istoka Zagreba. Dečko koji je, kaže, sretan čovjek jer napokon živi od onoga što najviše voli na svijetu.

“Gimnastika mi je omogućila puno stvari, izgradila me prije svega kao čovjeka u nekom karakternom smislu. I da nisam postigao taj rezultat, ona mi je vratila sve te silne treninge i odricanja. Nećemo se lagati, nakon Montreala sam konačno prodisao. Osamostalio sam se. Znaš, najbolje mi je bilo prvih par mjeseci. Ta snimanja, medijske obaveze… I ja dolazim u mom Seicentu iz 2003. godine i ljudima čudno. “Vidi svjetskog prvaka u Seicentu”, misle si oni. Nedostaju mi malo ta vremena. Iako, sada je puno lakše. Mene ti je pratila uvijek neka skromnost. Nemoj me krivo shvatiti, nije da sam oskudijevao u nečemu, ali bilo je taman. I kada su došli neki novci, bilo je lakše. Znaš što ti je meni najdraže? Kada odem u dućan, uzmem si nešto jer kažem sam sebi da mi se jede baš to, a ne razmišljam mogu li zbog toga uzeti nešto drugo što sam planirao. S te strane je opuštenije”, iskreno priča Tin. U međuvremenu nema više Seicenta, zamijenio ga je Clio. Nema više roditeljskog stana u Dubravi, zamijenio ga je onaj iznajmljeni kod Klinčeka na Pešćenici. I nema više anonimnosti… A to mu najviše nedostaje.

Dok pričamo, prilaze ljudi s dobrim željama i porukama podrške. Među njima je i Dominik Livaković s djevojkom Helenom koji je Srbiću poručio:

“Samo opušteno, navijat ćemo za tebe”.

Pitamo tko mu je uopće konkurencija. Gimnastika je zapravo sport gdje izrazitih favorita nema. Tu odlučuje baš svaki detalj. Krivi doskok ti uzme medalju, položaj ruke, govor tijela…

“U našem sportu se manje, više unaprijed zna sve. Tko je dobar, tko opasan. Hajdemo reći da ima nas desetak od kojih svako može uzeti medalju. Možda tek kada dođeš tamo, vidiš treninge pa osjetiš tko je u odličnoj formi, a tko nešto slabiji. Iako, ovo slabiji uzmite pod navodnike. Ne vjerujem da bilo tko dolazi na OI, a da se nije spremio. Eventualno može biti neka ozljeda. Uglavnom, tih deset imaju početnu ocjenu 6,5 ili kako mi to kažemo, imaju “vježbetine”. I zato je bitan svaki detalj. Svaki trenutak može biti od presudne važnosti”.

Iako su OI vrh, činjenica je kako u gimnastici SP ima jači status. Barem u teoriji. Primjerice, u Kanadi je tijekom kvalifikacija nastupilo oko 200 gimnastičara na preči. Tek osam je stiglo u finale. U Tokiju će ih biti 60-ak, od njih desetak je u užoj konkurenciji.

“Tada mi je to bilo prvo Svjetsko i uopće nisam gledao tko je tamo. Bilo mi je bitno ostaviti što bolji dojam pa ako se sve poklopi, da uđem u to finale. I onda sam stigao u dvoranu i gledam oko sebe. Vidim Zonderlanda pa Miyachija. Sve likovi koje sam do tada gledao na YouTubeu. I mislim si u sebi: “Tin, pa gdje si došao? Ako uđeš u finale, budi presretan.” Takva je bila situacija. Znam da su me tada gledali kao dečka koji bi mogao doći do finala, ali ako dođem onda će biti: “sjedni tamo, gledaj i uči.” Eto, nije bilo baš tako. Sada sam tu”.

U Japanu će hrvatska gimnastika biti zastupljena samo s dva imena. Tin Srbić i Ana Đerek. Ovo “samo” je bio naš neki laički zaključak koji je Tin brzo demantirao i ponudio argumente.

“Znam da ti se čini malo, ali vjeruj mi da je to dobra brojka. Veliki uspjeh. Zato što je najveći problem plasirati se, pogotovo ako si iz zemlje koja nema svoju ekipu. Jednostavno, nemamo toliko gimnastičara da bi mogli biti konkurentni. Pazi, na OI ide tih 12 ekipa i oni popune kvotu od 60 sportaša od ukupno 98 koliko ih je predviđeno u Tokiju. Pa imaš pozivnice, pa domaćina, višebojce… Iz malih zemlja za pojedince imaš desetak mjesta, a nas je dvoje. Ana je otišla kroz višeboj, ja sam na preči. Generalno, jako se teško plasirati na OI. Pa nikada Hrvatska nije imala dva muška predstavnika na OI”.

U Japanu će biti sedam dana do kvalifikacija. U slučaju ulaska u finale, još toliko će čekati posljednji okršaj s konkurencijom o kojoj zna gotovo sve. Kakav mu je uopće plan i program? On sliježe ramenima…

“Ne znam ti ništa, sve ću vidjeti kada dođem tamo. Hoću li se moći šetati selom, kakve su mjere zbog COVID-a, koji su termini treninga… Znam samo da će testiranje biti svako jutro. I o tome sve ovisi. Imat ću oko tjedan dana da se adaptiram pa kreću kvalifikacije. Tu planiram raditi lakšu vježbu; 6,2 a ako se plasiram u finale onda mi slijedi 6,5. Možda ljudi ne razumiju, ali teže je u kvalifikacijama jer je stvar ista, ali si pod neviđenim pritiskom jer je svima cilj finale. Ako tamo uđeš, onda je sve jasno. Idemo na glavu pa što bude. Ako i pogriješiš, eventualno padneš, onda barem znaš da si dao sve od sebe”.

Iako, svoju dozu stresa Tin Srbić je odradio na SP-u u Stuttgartu. Konkurencija mu je bila 200 sportaša od kojih je samo osam moglo na OI. Dakle, samo finalisti su mogli čekirati vizu za Tokio…

“To je bilo baš brutalno. Napetost u zraku. Svjestan sam da mi je to bila jedina prilika za Tokio i da moram biti pravi. Jer nema popravnog. Evo, Miyachi ne ide na OI koje se održavaju u njegovoj zemlji. Nije upao u japansku ekipu jer su im trebali gimnastičari koji rade na više sprava, a on je samo na preči. Preko Svjetskih kupova nije uspio jer je tamo Zonderland bio najjači. I izgubio je OI, a tamo bi bio jedan od jačih kandidata za medalju. Ja sam u Stuttgartu nastupao u kvalifikacijama drugi dan. I kažem sam sebi da neću ništa gledati, ne zanimaju me drugi. I sjednem na doručak i automatski vadim mobitel i gledam rezultate.”

Zanimljivo, iako mu je trener Lucijan Krce rekao da nikada ne gleda konkurenciju jer ga to može dekoncentrirati, Tin Srbić radi baš suprotno.

“To je bio jedan od prvih njegovih savjeta kada su krenula velika natjecanja. Puno je gimnastičara koji nikada ne gledaju konkurenciju. Jednostavno su u svome svijetu, koncentriraju se na sebe i svoje izvedbe i nemaju pojma koje su ocjene dobili njihovi konkurenti. Ja nekako idem drugačijim rezonom. Vuče me nešto da ih gledam i to je jače od mene. I kada ne želim - opet ih gledam. Pitao me trener zašto se mučim tako, ali rekao sam mu da me motivira kada netko dobro odradi vježbu. Da mi skida pritisak”.

“A jel’ osvajanje medalje pritisak za tebe?”, pitamo ga i pratimo reakciju. Znali smo da ne voli pitanja o medalji, ali opet je svjestan da je to pitanje sasvim legitimno u kontekstu činjenice da je riječ o svjetskom prvaku iz Montreala i doprvaku iz Stuttgarta. Pa kada će očekivati medalju, ako ne sada…

“Idemo od početka. Svoju sam karijeru gradio u nekim etapama i uvijek si postavljao ciljeve koji su mi dostižni. Recimo, što se tiče OI, meni je osnovni cilj bio da dođem do tamo. Rekao sam vam već kako se teško upada u tu kvotu i realno je uspjeh doći do OI. Pogotovo sam o tome počeo intenzivno razmišljati kada je Filip Ude uzeo srebro u Pekingu. Tada sam prelomio u sebi i rekao: “OK, želim ići tamo”. Nikada, ali baš nikada si nisam stavljao za cilj da uzmem olimpijsku medalju. Mislim, nisam niti to da budem prvak svijeta pa sam postao. Nesvjesno mi je uvijek bilo u glavi samo da nastupim tamo. Da budem dio toga. Svi mi pričaju o medalji, ali meni je cilj stati pred suce uoči početka natjecanja, da se uštipnem i kažem sam sebi: “Tu si. Uspio si.”. Možda će za Pariz biti motivacija medalja jer sam ovo odradio, ali trenutno nemam pritisak medalje u sebi. Zapravo, pritisak mi stvaraju ljudi koji me svaki dan pitaju hoće li medalja. Evo, Livaković je sada prošao i valjda je prvi koji nije spomenuo medalju. Sportaš je pa zna kako reagiramo na takva pitanja. Nekada mi padne mrak na oči, nekada to prihvatim kao normalno, ovisno o raspoloženju. Iako, shvaćam ljude. Valjda zato podsvjesno bježim u svoju Dubravu jer mi mama Karin i tata Saša nikada neće spomenuti medalju. Znaš što će mi mama uvijek reći: “Sine, ti samo pametno padaj i gledaj da se ne ozlijediš. Da mi se vratiš doma čitav.”.

Kada priča o roditeljima, bira riječi. No, iz svake izvire velika zahvalnost. Svjestan je koliko je tu bilo odricanja s njihove strane da on može živjeti svoje snove.

“Jako rijetko su me gledali kao dijete. Dovezli su me na trening i nikada nisu ništa pitali ili nametali svoje mišljenje. Pustili su ljudima koji znaju. Velika je bila njihova žrtva jer su me vozili svugdje, odricali se i bili mi potpora. No, ne pamtim da su ikada išli kod trenera s pitanjem: zašto ovo, a ne ovo ili slično. Pustili su me da imam svoj put te mi tako napravili najbolju moguću uslugu”.

Mogli bi razgovarati, što se kaže, do sutra no slijedio je već idući trening. Onaj s vježbom koju planira izvesti u finalu OI. Čekaju ga trener Krce i gimnastički sudac Ratko Vuković.

“Tu napravimo sve kao da je natjecanje. Trener je pored mene i nosi svoje dojmove, a gospodin Vuković mi pomaže svojim iskustvom. Nakon što odradim vježbu prenosi mi svoje dojmove iz sudačkog kuta. Veli mi neke detalje koje vjerojatno nitko ne opaža osim sudaca. A to je jako bitno jer svaka desetinka ocjene može presuditi. Naime, prilikom ocjenjivanja ne postoji odbitak manji od desetinke, ali na više sudaca kada se ocijene podijele onda zna biti i manje. Recimo, u Dohi na SP kada sam bio 4. i kada su me suci masakrirali, dobio sam 14,500, a ovaj brončani imao je 14,533 . Znači manje od jedne desetinke. Imam dobro uigrani tim oko sebe i vjerujem da će biti dobro na kraju”

Odmah nakon OI, Tin ide na odmor. S prijateljima je dogovorio odlazak u Zadar gdje slijedi opuštanje prema naredbi trenera.

“Rekao mi je da su ovo najduže pripreme za Olimpijske igre u životu i da me ne želi vidjeti cijeli osmi mjesec u dvorani. Odmah sam se dogovorio s prijateljima okupljanje. Bit ću par dana u Dubravi jer se na taj način volim vratiti u djetinjstvo. Imam jednu grupu na WhatsAppu u kojima su prijatelji te je trenutno najvažnija tema skupljanje love za ljetovanje. Bankar je Petar Fileš, mačevaoc. Našli smo se jedan dan, upisali na internetu kuća s bazenom i ispala je ova u Zadru. Najviše me opušta to društvo jer je njima gimnastika sasvim sporedna tema. Oni ne kažu: Bravo, odradio si dva treninga već će mi usred treninga poslati poruku: “Ajde Tin, požuri, treba nam četvrti za belu”. A to su ona životna zadovoljstva koja ti ništa ne mogu zamijeniti”, završio je Tin Srbić. Jedan sasvim običan dečko iz Dubrave. Prvak svijeta i favorit za medalju na OI. Ma koliko god on izbjegavao tu rolu…