Život bez reflektora i nagrada: Nikola Šafarić spreman dokazati da Varaždin nije slučajnost!

Rogla je naglo opustjela i postala tiha. U utorak su otišli Sarajevo i Varaždin, nešto ranije Vukovar je zamijenio Dinamo na Brdu pored Kranja. Na skijalištu koje ljeti vrvi sportašima, tek poneki atletičar i i čuvena nizozemska biciklistička ekipa Visma–Lease a Bike.

I dok Jonas Vingegaard muku muči kako da tuče Tadeja Pogačara na Tour de France, razvojni tim nizozemske momčadi udara kilometražu po Rogli. Bilo je zanimljivo gledati treninge i svu silu opreme koju su doveli sa sobom, ali samo dok nije završio trening Varaždina. Imali smo čvenk s Nikolom Šafarićem, sportskim direktorom i trenerom Varaždina koji je na Rogli hvatao zalet za novu sezonu a koja počinje europskim okršajem sa Santa Clarom.

Šafarića znamo godinama—ali, eto, nikad se nismo stvarno upoznali. Pratili smo ga kroz HNL, uvijek na margini, nikad u prvom planu. Čovjek bez viška riječi, bez namještenog osmijeha, ali onaj koji ti brzo legne i uđe pod kožu. Sve govori pogled i način na koji stoji uz aut-liniju, kao netko tko ni ne traži tuđe divljenje već samo respekt za ono što radi s Varaždinom. A rade sjajne stvari...

Dakle, tvorac varaždinskog čuda čvrsto je prizemljen. U razgovoru jasan, na papiru oštar s brojkama, a u svemu tome vidiš ambiciju, ali bez buke. Pogotovo kad skromno prizna da je puno teže potvrditi uspjeh nego ga iznenada napraviti.

Ali pravi je problem što Šafarić još nije nagrađen za to što radi. U anketama i izborima za trenera godine nije bilo mjesta za trenera koji je s ponajmanjim budžetom u ligi dogurao do Europe. Brojke ne lažu: Varaždin je napisao najljepšu sezonu u svojoj povijesti, nitko ih 36 kola nije “razvalio” s dva razlike—a to dovoljno govori o kakvoj je ekipi riječ.

Sam Šafarić na sve to kaže mirno, bez ljutnje:

“Organizacija nagrade bila je vrh, nemam zamjerke. Ali brojke su brojke—niti jedan od nominiranih nema pozitivni omjer s nama. S malim budžetom u Europi ili činjenica da nas nitko u 36 utakmica nije dobio s dva razlike, pokazuje da ne pucamo pod pritiskom. To je rezultat rada cijele grupe, stožera, kluba. Nisam čovjek za kamere, moj posao je travnjak, ali volio bih da se takve stvari ističu”, iskreno će Šafarić. I čovjek je u pravu...

Doduše, u tom izboru je Toni Fruk sa svoje 24. godine dobio nagradu za najboljeg mladog igrača lige, a što sugerira koliko se površno pristupilo izboru. Nema veze, nova sezona je pred vratima, nova prilika za pokazati ono što mladi, samozatajni treneri najbolje znaju – igru, rad i još više upornosti.

Pitamo Šafarića kako se nosi s komplimentima nakon sjajne sezone.

“Iskreno, ja sam prije svega zahvalan ljudima iz kluba što su dali priliku stožeru i meni. Da se pokažemo kao treneri. Možeš nekoga voljeti ili ne, ali treba se respektirati rezultat jer to je jedino mjerilo u nogometu. Mi nismo medijski eksponirani, puno se više priča i piše o drugima, ali rezultat nam nitko ne može oduzeti”.

Razgovor smo odveli prema aktualnostima. Na Rogli je bilo sjajno...

“Hladnije nego prošle godine, ali pripreme su nam bile odlične. Sve utakmice smo dobili. Malo su nas poremetile ozljede Latkovića, Maglice i Mamića, no sve ostalo bilo je stvarno na visokoj razini.”

Dobro je zvučalo, a još bolje kad shvatiš da je Varaždin ostao na okupu. Jezgra ekipe i dalje diše zajedno.

“To nam je najveća snaga. Novi dečki su se brzo uklopili, Mamut i Belcar koji je praktički naš. Sve je dobro.”

I tu, u tišini Rogle, provuklo se pitanje koje se vrti svako ljeto – je li to kadar kojim Varaždin ide u novu sezonu, ili se još traži nešto više?

“Vidjet ćemo. Prijelazni rok traje još dosta, volio bi dovesti jedno krilo i to bi bilo to – naravno, ako svi ostali ostanu.”

S razlogom Šafarić gleda s optimizmom, jer prošlu zimu Varaždin je doživio šok nakon kojeg bi se većina momčadi - raspala.

“Belcar je otišao u Dinamo, Šego u Hajduk, Nekić u Bundesligu, Lesjak u Serie A. Unatoč tome nastavili smo gdje smo stali, i na to sam stvarno ponosan.”

Na pitanje, kakvog ćemo Varaždin gledati ove sezone, Šafarić je bez zadrške:


“Mogu reći samo što želim – da ostanemo stabilni, natjecateljski jaki i posebno da budemo bolji u napadu. Tu nisam zadovoljan, napadači su nam na proljeće zabili samo dva gola. Šego nam je još uvijek drugi strijelac sezone, a otišao je zimus. To nije dovoljno – ali obrana nas je držala i Mitrevski s osam golova izvukao sezonu. Ima naznaka da će biti bolje – cilj je stabilnost i bolja realizacija.”

Potom se još malo osvrnuo na zimu. Priznaje da ga malo i umara ta stalna potraga za rješenjima, ali i da mu to otvarana nove horizonte. Čini ga boljim.

“Jaka imena su otišla, došli su Vuk, Čuić i Barać. A niti jedna od njih fizički nije spreman. Vuk s ozljedom, Čuić s operacije. A mi smo završili četvrti. I to je jedan od pokazatelja da je svatko zamjenjiv. Ne trebaš robovati imenima, već se pomiriš da klub tako funkcionira i da je to jedini način da egzistiramo. No, sada imamo Vuka za sljedeću sezonu, Barać je u odličnom stanju. Ja nemam drugi izbor osim da se maknem. Naučili smo živjeti na taj način, tražiti mlade i gladne igrače. Ne kukam, veselje mi je što radimo transfere i što rehabilitiramo igrače koji su negdje zapeli te im nudimo priliku da transferom iz Varaždina rješavaju životnu egzistenciju”.

A idući na popisu za rehabilitaciju je Petar Bočkaj.

“Odavno se znamo. Ja sam kao veteran igrao za Inter iz Zaprešića koji je pod Toplakom ušao u prvu ligu, a Pero je počeo kao mladić. Bilo je to prije deset godina. On je klasa. Fizički ga moramo popraviti i dovesti u red. Imat će povjerenje i kontinuitet, na njemu je da pokaže što zna. Ne sumnjam u njega”.

U Varaždin se vratio Belcar.

“Nekako ga osjećam da je počeo nogometno sazrijevati. Dobro mu je došla ova epizoda u Dinamu. Kada dođeš u veći klub, drugačije je... Od početka sam mu govorio da vrijedi toliko koliko je odigrao zadnju utakmicu, a najteže je ponavljati dobre stvari. Došao je iz euforije u problem, a to je životno iskustvo za koje je dobro da je prošao ranije. Talent i potencijal su ogromni - na njemu je da to iskoristi”.

Osim prve momčadi, Varaždin je jak u cijeloj organizaciji. Dok se prva momčad znoji na Rogli, u baroknom gradu se radi punom parom.

“Da, ambiciozni smo na svim poljima i to je nešto što nas motivira i tjera da stalno budemo aktivni. Tu je predsjednik Vitez, Toni, ljudi iz škole, treneri... Svi daju svoj maksimum i to se vidi. Evo, idemo u sezonu s novim terenom, dva pomoćna, umjetna trava za juniore. Poligon, zid, viseće lopte. Uložili smo u infrastrukturu. Nov VIP salon, semafor. Kada dođeš na nadvožnjak - vidiš odmah promjene. A sve to je plod našeg odricanja i te neke stabilnosti koju stalno spominjemo. Mi smo prije četiri godine igrali drugu ligu i s vremenskom distancom mogu reći da nam je taj pad donio puno toga dobroga jeer smo krenuli ispočetka, na zdravim temeljima”.

Kulminacija dolazi sljedeći tjedan kada Varaždin otvara europsku priču. Zanimljivo, Nikola Šafarić je bio na travnjaku kada se ovdje zadnji put igrala Europa.

“Da! Bilo je to 2011., protiv Dinama iz Bukurešta. Tu smo izgubili 2-1, tamo smo odigrali 2-2”.

U Varaždinu nema onoga što bi se moglo nazvati navijačkom euforijom. Šafarić to priznaje otvoreno, bez frustracije ili zamjeranja:

“Nije je bilo ni protiv Osijeka, ni protiv Slaven Belupa kada se sezona lomila. Varaždin je zahtjevna sredina i ne zamaram se previše time. Prije se govorilo da nismo ambiciozni. Sad smo donijeli rezultat, očekivali smo veću podršku, ali ona nije stigla. Postoji jedna vjerna skupina koja nas prati i osjetili smo ih protiv Lokomotive i Osijeka, kad smo gubili pa preokrenuli. Nadam se da će nas podrška rasti kako ljudi prepoznaju da smo na pravom putu – ne samo na terenu, nego i u organizaciji kluba i infrastrukturi.”

Sljedeći izazov je Europa, Santa Clara iz Portugala. Šafarić analizira protivnika bez velike drame, smireno i realno:

“Portugalci i Brazilci tradicionalno nam ne leže. Ali igrali smo s Dinamom, Rijekom i Hajdukom i solidno se držali – a to je, vjerujem, ipak viša razina od Santa Clare. Oni su čvrsti, stabilni i opasni prema naprijed, dosta su slični nama. Očekujem jako tvrdu utakmicu, ali mislim da se možemo nositi.”

Nikola Šafarić ima jedan poseban “problem” – iznad njega lebde imena Branka Ivankovića i Zlatka Dalića. Dvojica Varaždinaca, svjetskih trenerskih figura, koje mnogi vide kao svojevrsni pritisak na svakog ambicioznog kolegu iz istog grada.

“Ma kakav pritisak. Mogu biti sretan što su tu, uvijek su od pomoći. Znam da ih mogu nazvati kad god zatreba i uvijek će dati savjet, bez skrivenih namjera. Prije mjesec dana pojavili su se na našem pomoćnom terenu i stvarno su bili oduševljeni svime što su vidjeli. Imam privilegij jer su iz našeg grada, i ne osjećam opterećenje – nego ponos.”

Najveća podrška ipak dolazi s druge strane – iz doma. Obitelj je, kaže, temelj svega.

“Supruga Sabina i sinovi Arian i Rafael najveća su mi snaga. Sinovima sam prenio ljubav prema klubu – treniraju ovdje, moji su najveći navijači, ponekad i najžešći kritičari. Bilo je puno odricanja, obitelj je znala trpjeti zbog nogometa, ali kad su uz mene, sve lakše prođe. Živimo tjedan za tjednom, rezultat nam diktira raspoloženje, ali to je naš život.”

Ambicija? Prisutan, ali prizemljen – njegov prethodnik danas je trener Dinama, no Šafarić ne gleda preko ramena:

“Ne razmišljam previše o osobnoj ambiciji. Sezona je bila vrhunska, za tjedan dana kreće nova. Vrijeme će pokazati svoje. Fokusiram se na Varaždin, stabilnost, izgradnju ekipe. Na meni je da napredujem svaki dan, a na drugima da prepoznaju taj rad.”

A gdje se vidi za godinu dana? Bez velike filozofije, ali sa željom koja nosi cijeli klub:

“Nadam se – opet na Rogli, u pripremama za novu europsku utakmicu. To bi značilo da je stabilan Varaždin postao pravilo, a ne slučajnost. Od petog mjesta prema vrhu”, zaključio je mirno, bez viška emocija, ali s autentičnim ponosom i realnim pogledom na ono što je pred Varaždinom – i pred samim Šafarićem.