Zaslužena i pravedna pobjeda! I Rijeka koja je opet sama protiv svih!

Jer, ova utakmica imala je svoju radnju i prije nego što se lopta početno izvela s centra. I tu je zasjala velika dobričina Josip Brezni koji je, doslovno, za samog sebe rekao kako nije kreten te da je zato reagirao. Dakle, nakon što je Hajduk objavio početni sastav za ogled s Rijekom, Brezni im je javio da Dario Marešić ne smije nastupiti budući da je već igrao u Kupu ove sezone u dresu Istre 1961.

Prethodnih godina to nije bilo zabranjeno, ali od ove sezone pravilnik je promijenjen. I osim što je pogriješio Hajduk i njihov team manager, isto tako je pogriješio i delegat utakmice Jurica Mihalj. No, Brezni je u ovom slučaju djelovao kao VAR, a oni koji su pogriješili, stigli su se ispraviti. I Hajduk je tako već i prije utakmice dobio svoj prvi 'poguranac'.

Kad je utakmica počela, već nakon svega nekoliko minuta dalo se primijetiti kako obje momčadi igraju dosta otvoreno, zbog čega je bilo za očekivati poveći broj pogodaka. Rijeka je nakon samo 20-ak sekundi opasno zaprijetila preko Dantasa, Hajduk je odgovorio sjajnom prilikom Brajkovića, ali u prvih 20-ak minuta najviše se ipak spominjalo ime Patrika Kolarića.

I to ne po dobrom.

Bez milimetra pretjerivanja ili preuveličavanja, Hajduk je već u prvom dijelu prvog dijela trebao ostati s dva igrača manje na terenu. Rebić se ponašao kao siledžija i ono što je napravio Oreču (start otvorenim džonom na zglob te neupitno namjerno udaranje laktom u glavu) graniči sa zdravim razumom. Usprkos njegovoj neospornoj igračkoj kvaliteti, sada je vjerujemo svima lako za razumjeti zašto je prije dolaska u Hajduk posljednjih nekoliko angažmana sve redom okončavao tako da bi se na stražnji izlaz iskrao iz klubova za koje je igrao.

Pričao je nakon utakmice Rebić o tome kako mu je Kolarić rekao da je zaslužio tri crvena kartona, dok je njegov odgovor bio 'zašto mi ih onda nisi dao?'. Nadrealne izjave, kao da netko prepričava scene iz šaljivog kućnog videa, s tim da u ovom videu postoje dvojica protagonista koja će prosječnog čovjeka dovesti ne do stanja nekontroliranog smijeha, već potpune nevjerice.

Ron Raci? Može Layec pravdati i tumačiti što i kako hoće, ali Kosovar je morao i trebao dobiti izravan crveni karton nakon što je povukao Adu-Adjieja na centru igrališta i tako ga spriječio da izađe u situaciju jedan na jedan s mladim Silićem. No, jedna stvar je svima promaknula: Patrik Kolarić! I Toni Fruk! Sjećamo se tako Kolarićeve tišine prije godinu dana u Maksimiru koju je gospon Layec opravdao rekavši da je Rijekin Maestro – prebrzo trčao! Isto tako je, očito, ove srijede bio prebrz i Daniel Adu-Adjei. Drugog objašnjenja jednostavno nema.

Ne smije se zaboraviti ni Ivan Matić, čovjek kojeg vjerojatno nitko na ulici ne bi prepoznao, ali su zato njegova djela iz VAR sobe podobna za detaljne analize. I njegova su zvanja na provjere vjerojatno triput tendencioznija od izvedbi HNL sudaca. Kolarića je tako pozvao da pogleda start Racija na Fruku (nije ista situacija kao sa Šegom, Fruk nije zaustavio nogu i tražio kontakt), ali je zato na ranije spomenute startove Rebića i Racija (i pobjednički pogodak Rijeke) ostao nijem. Simpatično.

Ako Riječani moraju nekome reći posebno hvala za ovu pobjedu, onda bi zahvalnicu, osim na kućnu adresu Gabriela Rukavine, mogli poslati i u KN Torcida Split. Da nije bilo njihovog performansa zbog kojeg je Kolarić nakratko čak i prekinuo utakmicu, nadoknada sigurno ne bi bila tako dugačka kao što je to bio slučaj. I sve ono što se dogodilo u 90+19. te 90+21. minuti se sigurno ne bi dogodilo.

Što se tiče Rijekine igre i formacije, treba reći da su malo iznenadila, ali su isto tako opet pokazali snagu njihovog kolektiva. Prošle sezone je za Riječane bilo praktički pa nemoguće doći do pobjede bez raspoloženog Tonija Fruka, dok su sada protiv Hajduka zasluženo slavili čak i kad nisu imali luđački raspoloženog Zlomislića, kada Dantas nije odigrao svoju najbolju partiju, Fruk još manje.

Adu-Adjei nije zabio neki odlučujući pogodak, nije ni Oreč donosio nešto previše u fazi napada, ali Rijeka je, usprkos svemu, opet momčadski bila bolja. I njezina najveća ovosezonska kvaliteta je što nije jednog, dvojicu ili trojicu igrača izdvojila ispred drugih, već je svima, kolektivno, podigla vrijednost i kvalitetu.

Golovi Fruka i Rukavine bili su svojevrsno zadovoljavanje nogometne pravde. Potonji se puno napatio ove sezone, ali iako su ga mnogi otpisali, dvojac Ramiro-Victor u ovom mu je ogledu opet odlučio dati priliku. I vratilo mu se pogotkom koji bi mu mogao iz temelja promijeniti status u drugom dijelu sezone. Fruku je pak pogodak stigao kao nagrada, malo čak i kao sreća, s tim da nju treba isprovocirati i zaslužiti. A Fruk definitivno zaslužuje sve, ali baš sve što mu se događa otkako je stigao na Kvarner.

Što dalje? Prvo Vukovar 1991, zatim i Strasbourg. Obje utakmice su prilično važne, s tim da nije baš da će Rijeka obima pristupiti na isti način. Za vikend su favoriti, za sedam dana autsajderi. I jedino što u tom ogledu moraju je napraviti isto što su napravili i protiv Hajduka: nikada ne odustati, odbiti se predati. Pa, ako i moraju: Krepat ma ne molat.

Vukovarci i Čabraja sigurno već kuju plan, ali planove su imali i nogometaši Omonije, Lokomotive i Hajduka. Pa su, eto, prošli kako su prošli. Ova Rijeka igra, ova Rijeka napreduje, ova Rijeka svako svoje slavlje mukotrpno zaradi. I zato ih je, pretpostavljamo, i toliko zanimljivo gledati. Hajduk? Posljednja njihova nada ostao je HNL. A kako su u srijedu ostali bez Kupa, u nedjelju bi u slučaju poraza u Derbiju mogli i bez prvenstva.

Nakon čega im, bez da se naljute, slijedi povratak na početak. Pa, tek iz navike, potenciranje tema kao što su članovi, pretplatnici i ostalih stvari u kojima nemaju konkurenciju. Pamtit će se Rukavinin pogodak u ovom Jadranskom derbiju, ali pamtit će se i ta jedna zarazna Rijekina energija i kvaliteta odbijanja odustajanja. Protiv svih i svega, prije, za vrijeme i poslije utakmice. Soli contro tutti. Kako ove srijede, tako i do kraja sezone.