Vrhunski igrači, ali ne i vrhunska momčad
Vrijeme Čitanja: 6min | pon. 28.11.22. | 11:34
Znate ono kad neki ‘veliki nogometni stručnjak’ govori kako bi i on mogao trenirati Messija jer takvom genijalcu nije potreban trener? Eto, na primjeru Belgije, za koju igraju ‘tamo neki’ Hazard, De Bruyne, Courtois i Lukaku se nabolje vidi da to i nije baš tako kako su neki zamislili…
“Tko bi rekao da će Roberto Martinez od Belgije napraviti Everton iz sezone 14./15. te da on neće dobro voditi Zlatnu generaciju Crvenih vragova?”, pitanje je koje se često ponavlja po društvenim mrežama posljednjih dana. Iako u kvalitetu igrača nitko ne sumnja, kod Belgije je jasno kako momčadski duh ne postoji. Većina igrača igra privatne utakmice, kemija im je toliko slaba kao da su prvi put na terenu, a da je nešto trulo u reprezentaciji vidjelo se prije, ali i poslije poraza od Maroka koji je potpuno zasluženo svladao momčad koju su mnogi nazivali ‘pritajenim favoritom SP-a’.
Da je važan samo papir, Belgija se definitivno mogla nadati odličju. I to ne samo na ovom SP-u, isto vrijedi i za nekoliko velikih natjecanja koji su za nama gdje oni nikako nisu uspijevali ostvariti sve ono što se od njih očekivalo. Možemo sada o brojevima, statistikama, analizama kretnji, sustavu i svemu ostalom, ali zaključak bi na kraju uvijek bio isti – skup vrhunskih igrača ne znači i da je momčad vrhunska.
Pomalo je fascinirala, u negativnom kontekstu, izjava Kevina De Bruynea prije ogleda s Marokom. Pa sve i da to misliš, naprosto je neprihvatljivo javno izjaviti ‘nećemo osvojiti SP jer smo prestari’. Ni 24 sata kasnije, njegove riječi su se ponovno povlačile po usnama belgijskih reprezentativaca koji su se ironično reflektirali na ono što je njihova prva violin rekla prije Maroka. Ako najbolji u svlačionici ne vjeruje u uspjeh, kako onda očekivati od ostatka društva da njeguje drugačije mišljenje?
PROBLEM EDENA HAZARDA
Prije pet ili šest godina, s pravom se o današnjem igraču Real Madrida, a tadašnjem Chelseaja, govorilo kao o jednom od najboljih igrača svijeta. Kad bi okomito krenuo prema golu, nerijetko je dojam bio kao da je prije utakmice kopačke zasuo superljepilom. Trčao je u punom sprintu, pored braniča prolazio kao da su statisti, a lopta mu se od noge nije odvajala. Zabijao je, asistirao, vodio. Bio je sjajan. Ali, to je bilo prije pet ili šest godina, nikako ne i danas.
U Kraljevskom klubu, najstariji od braće Hazard je na marginama. Godinu nakon što je Cristiano Ronaldo otišao u Juventus, Eden Hazard stigao je u španjolsku metropolu. Santigao Bernabeu je na njegovom predstavljanju bio ispunjen skoro do posljednjeg mjesta, na prste jedne ruke mogli su se nabrojati oni koji su govorili kako Hazard nije vrijedan 115 milijuna eura koje je Perez uplatio Abramoviču za njega, ali ti isti koji su to isticali danas ‘sjaje’.
Sjećate se filma ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ i razgovora između Roke Papka i Murka? “Šta san ti ja reka”, pitao je Murko, na što bi onda Roko Papak ljuto odgovorio: “Nisi mi ti ništa reka!”. E baš ta scena najbolje opisuje one kojima Hazard nikada nije bio po volji. Svi njihovi prijatelji koji su slušali kako Hazard nije igrač za najveća dostignuća, sad se prave da se toga svih tih diskusija ne sjećaju, dok oni rijetki ‘Murci’ ovog svijeta uživaju u strmoglavom padu nekoć velike zvijezde europskog nogometa.
Hazard je trebao biti najveća snaga Belgije, a danas je najveći njen uteg, Fizički djeluje katastrofalno, a igra samo zato jer se zove kako se zove. U ogledu protiv Maroka, u drugom poluvremenu je u dva navrata pokušavao kombinirati s bratom Thorganom. Eden ga je prvo pronašao petom, ali kad mu je Thorgan vratio loptu i nastavio kretnju u prazan prostor, stariji brat je ostao u raskoraku te je Belgija – po tko zna koji put – ponovno izgubila posjed. Gestom je Eden dao do znanja mlađem bratu kako je on taj koji je pogriješio, ali ta pogreška ga nije motivirala, već je on samo nastavio trčkarati kao da se ništa nije dogodilo. Pored njega su Marokanci prolazili kao da ga nema, a Martinez je strpljenje izgubio nakon točno sat vremena igre kad je umjesto njega na teren poslao Mertensa.
Kad bi igrali samo oni najbolji, Hazard bi ostatak SP-a odgledao s klupe za pričuve. Ima 31 godinu, a na terenu se ponaša kao da ima 10 više. Dijametralna suprotnost od primjerice Luke Modrića koji iako ima 37 nerijetko djeluje kao da je 10 mlađi.
TIMSKI DUH
U nogometu, kao i svakom momčadskom sportu, sve počiva na međusobnom poštovanju igrača, zalaganju na terenu i zajedništvu u svlačionici. Belgija, izgleda, trenutno nema ništa od navedenog.
Courtois nije toliko siguran kao kad na dresu nosi grb Real Madrida, u De Bruynea je Pep toliko usadio svoju viziju nogometa da mu je sada teško funkcionirati s onima koji isto ne razmišljaju, Lukaku se ponaša kao kad je u pionirima Anderlechta te da zna da će postići pogodak samo zato što je fizički dominantniji od svih, dok je Witsel, koji sigurno ima kvalitetu, ‘ozbiljan nogomet’ počeo igrati tek s 29 godina nakon što je stigao u BVB.
Martinez ima znanja, riječ je o treneru koji ‘kuži stvari’, ali očito nema dovoljno veliki autoritet da u svlačionici s toliko puno ego manijaka njegova bude prva i zadnja te da njegove riječi ujedno imaju i najveću težinu. De Bruyne može u Cityju pričati što hoće dok nema Pepa, ali kad Španjolac uđe u svlačionicu, i ‘’Plavi anđeo’ će zatvoriti usta. Isto vrijedi i za ostale megazvijezde, ali problem je taj što u Belgiji, barem danas, to nije slučaj…
TEMPUS FUGIT
Izgleda kako je vrijeme pobjeglo Belgijcima te da će njihova ‘Zlatna generacija’ ostati upamćena kao ‘Drvena generacija’. Osvojiti, sasvim je izgledno, neće ništa. A vjerojatno su mogli sve. Baš sve…
Na ovom SP-u, Belgija u svojim redovima ima četvoricu igrača koji imaju 21 godinu ili manje. S tim da, važno je naglasiti, nijedan od njih nije nositelj, pa čak ni starter. S druge strane, na istom SP-u u momčadi je 10 igrača starijih od 30, a većina njih su sigurni starteri i ključni igrači.
O ‘Last danceu’ Crvenih vragova neće se snimati serijal kao o onom Chicago Bullsa. Ova generacija bit će jedna od najboljih koja nikada nije napravila ništa. Imali su sve preduvjete, dočekali da u svim linijama imaju vrhunske klase, ali usprkos svemu – nisu uspjeli.
No, ipak ih ne treba otpisivati unaprijed. Ako se protiv Belgije na teren izađe s pristupom ‘lako ćemo’, to se u konačnici može pokazati najgorom mogućom odlukom. Jer, na stranu sve ono što nije dobro, Belgija i dalje ima nevjerojatnu individualnu kvalitetu te barem trojica igrača u svojim redovima koji, kad imaju dan, praktički sami mogu osigurati pobjedu. Hrvatska ima razloga za optimizam, ali isto tako nema razloga za neku ushićenost. Dalić ima priliku postati čovjek koji će završiti poglavlje u knjizi o ‘Zlatnoj belgijskoj generaciji’. Crveni vragovi teturaju kako grogirani boksač, sad je vrijeme za jedan finalni aperkat nakon kojeg sudac više neće morati brojati, već će odmah označiti kraj meča. Nadamo se da jedan lucky punch neće okrenuti stvari u njihovu korist, ali ipak valja igrati do posljednjeg sučevog zvižduka, odnosno boriti se sve dok se ne označi kraj.