Vinkovci opet sanjaju HNL: Cibalia je preživjela Osmanovu sudbinu, a vrh dočekala uz riječi “Hvala ti, tata…”

Trener Čuljak, koji je svojih 173 HNL nastupa ostvario u dresovima pet različitih klubova (Cibalia, Zadar, Šibenik, Osijek, Istra 1961), stvorio je grupu koja u ovom trenutku možda čak izgleda i najspremnije od svih ostalih klubova u Prvoj NL da naprave iskorak više. I vrate se u HNL u kojem nisu od sezone 17./18. Cibalia je te sezone u zadnjem kolu trebala slaviti protiv Lokomotive u gostima kako bi izborila barem play-out utakmicu protiv Varaždina, ali Lokosi su ih svladali s 2-1 (0-0), dok je Istra 1961 s Rudešom odigrala 1-1 (1-0) na Aldo Drosini. I tu je bio kraj Cibalijine ere u elitnom rangu hrvatskog nogometa.

Otkako su postali dio drugoligaškog društva, Vinkovčani praktički nisu nijednom bili u borbi da izbore povratak u HNL. “Eppur si muove”, sigurno su pomislili Ultrasi prije dvije godine kada se 'kući' vratio Renato Kelić, ali on kao individua nije mogao puno toga promijeniti. Kelić je u veljači 2024. izabrao Cibaliju iako su za njegovim uslugama (navodno) bili zainteresirani Rijeka i Hajduk, što svakako nije bila lagana odluka za donijeti. Iako je nekada sigurno imao sumnje oko svoje odluke, danas ipak može biti miran: odluka koju je donio bila je ispravna.

U ljeto 2025. došli su Boban i Žabec, iskusni napadački duo koji nogomet ima u malom prstu, a njihov spoj s Cibalijom ispostavio se idealnim. Zagrepčanin je sezonu ranije u Opatiji bio ponajbolji igrač, jedan od glavnih razloga zašto je momčad Zorana Bogolina praktički do posljednjeg kola bila u igri da izbori povijesnu promociju u viši rang, dok je Boban u svojoj trećoj sezoni u Posušju tražio nešto novo. Ili barem nešto – bliže kući.

Kad su svoje ime nebeskoplavim slovima napisali još Petar Brlek i njegov imenjak Mišić, ona nepopravljiva skupina optimističnih navijača vjerovala je da je ova sezona 'ta'. I da se Cibalia vraća tamo gdje i pripada.

No, ispočetka je trebalo malo vremena da stvari sjednu na svoje mjesto. U prvih devet kola Vinkovčani su imali tek dvije prvenstvene pobjede, što znači da su oni nepopravljivo pesimistični još prije ulaska u listopad odmahnuli rukom te i ovu sezonu označili neuspješnom. “Tko bi gori, eto je doli”, zapisao je Gundulić u Osmanu još u 17. stoljeću, opisujući sudbinu koja se okreće brže nego što mislimo. U rujnu je Cibalia izgledala kao da tone prema još jednoj prosječnoj drugoligaškoj sezoni, a samo nekoliko mjeseci kasnije gleda sve s vrha.

U međuvremenu, pričati o Cibaliji, a ne dotaknuti se Mladena Bartolovića i njegove višegodišnje borbe s opakom bolešću, bilo je zaista nemoguće. Svi dionici nogometa iskreno su uživali u onim dobrim vijestima, vjerojatno pretjerano optimističnim iz čiste želje da sve na kraju bude dobro, ali usprkos činjenici da je i tom protivniku Mladen Bartolović prodao nekoliko briljantnih lažnjaka, na kraju je ipak ostao bez lopte. I sredinom siječnja ove godine posljednji je put sklopio oči.

A onda je kemijsku u svoje ruke uzeo život pa napisao nešto što samo on može. Mjesec dana kasnije, sa 16 godina i 42 dana, u utakmici 19. kola Prve NL protiv Jaruna koju su svi u Cibaliji posvetili upravo Mladenu, a koju su dobili 3-1 (1-0), svoj debi za prvu momčad ostvario je njegov sin Luka.

“Došao je taj dan. Debi je samo početak. Rad, disciplina i vjera doveli su me ovdje. Zahvalan sam trenerima što su mi pružili priliku da zaigram za najdraži dres pred domaćim navijačima. Sretan sam što sam odigrao prve minute i što mi se ispunio dječački san. Tata, hvala ti što si mi dao snage da odigram ovu utakmicu”, napisao je mladi Bartolović na svojim društvenim mrežama nakon debija u kojem je u igru ušao u 75. minuti umjesto Andrije Bubnjara. Ta objava nema koga nije malo stegla oko srca…

Dan poslije utakmice Cibalia je na društvenim mrežama – gdje su napravili ogroman iskorak te bi mogli držati dodatne sate čak i nekim prvoligašima – objavila kako su minusi napokon napustili Vinkovce te da se u nadolazećim danima očekuje dodatno zatopljenje. I mi im nemamo razloga ne vjerovati.

Očekivati da će Cibalia nastaviti pobjeđivati iz kola u kolo – kao što je to bio slučaj u proteklih šest – ipak je možda malo previše. No, u klubu svi dišu kao jedno, primanja su redovita, igrači motivirani, navijači raspjevani. I nakon dugo godina sunca u Genscherovoj ima toliko da se od njega gotovo treba i skrivati. Jer euforija ne može donijeti ni upola kao naporan rad, a toga je trener Čuljak itekako svjestan. I zbog toga se o Cibaliji opet priča s osmijehom, a piše s lakoćom. Nek’ se tako i nastavi…