Veliki Bokin intervju za L'Équipe: „Ne pratim puno nogomet, a Waddle je najbolji s kojim sam igrao“

Ne pojavljuje se u medijima često, kamere i mikrofoni ga ne zanimaju, živi mirno, povučeno i tiho, kao da nikada nije bio jedan od najboljih na svijetu. Poseban 'tip' je Alen Bokšić, svugdje gdje se pojavi bude u fokusu masa, jer ljudi ga vole, razumiju, s njim se poistovjećuju. Priča o njemu ima na bacanje. Neki kažu ovako, neki onako, ali njegova veličina nikada ne dolazi u pitanje. Zato svaki put kad se njegovo ime spomene, novine se prodaju, portali klikću, glasnoća na televizoru povećava. Vole ga ljudi i to se nikada neće promijeniti.

Popularni Boka dao je intervju francuskom L'Équipeu. Nije pričao o reprezentaciji, nije pričao o Hajduku. Tema je, barem za 'naše' ljude, malko nezanimljiva, ali opet… Kako ju preskočiti, kako ne pročitati? Nikako, eto kako..

Ovoga puta pričao je o danima u Marseilleu i odnosu s pokojnim predsjednikom Tapiejem.

„Danas općenito malo gledam nogomet, ali pošto je Igor Tudor tu, da, pratim rezultate. Nisam vidio sve utakmice jer je u Splitu lijepo vrijeme, a ja uživam. Za mjesec-dva bit će mi hladno i sve ću gledati. Marseille je jedini grad u Francuskoj koji toliko živi za nogomet. U Italiji je to često, ali u Francuskoj mislim da je to jedinstven slučaj.“

Iz Hajduka je prešao u OM, a iako je Split poseban grad, Marseille ne zaostaje nimalo. Ako uopće zaostaje.

„U to vrijeme, to je bio najavangardniji klub, na svim razinama, zajedno s Milanom. Tapie je bio fenomen… Mnogi su ga kritizirali, govorili da je pretežak lik, ali na kraju nam je svima bio otac. Znao je iz svakog od nas izvući najbolje, a možda i malo više od toga. Imao je impresivan entuzijazam i bio je vrlo inteligentan. Shvatio je da je s igračima bolje ne biti previše loš.“

Alen Bokšić posjetio predsjednika Jakobušića i čestitao rođendan Hajduku

Osam godina je Tapie bio predsjednik kluba, a za to vrijeme je OM osvojio četiri naslova prvaka Francuske i jednu Ligu prvaka. Boka se prisjetio jedne od brojnih anegdota s tadašnjim predsjednikom koji je preminuo prošle godine nakon duge i teške bolesti.

„Odigrao sam važnu utakmice kod kuće protiv Glasgow Rangersa, ne baš dobro… Već utakmice prije, u Nantesu, pobijedili smo 2-0 i zabio sam dva gola, ali nisam bio dobar. Zabio samo zato što smo stvarno bili jači od ostalih. Nisam trčao, jako me boljelo stopalo. Zatim, nakon Glasgowa, igrali smo u Saint-Étienneu gdje sam opet bio povrijeđen. Iste večeri zvoni mi kućni telefon, javim se i čujem: "Dobra večer, Alene, ovdje tvoj predsjednik", a ja odgovaram: "O, dobra večer, predsjedniče, kako ste?" Počeo se derati na mene, a onda me pitao kako sam ja. Odgovorio sam mu da sam u redu, a on je nastavio: "Ne, nisi dobro, tri utakmice si šepao!" Kažem mu: "Predsjedniče, boli me noga", jer mu to liječnik nije rekao, a on me pita: "Jesi li napravio rendgensku snimku? Ne? Učini to ovaj tjedan, treniraj kako hoćeš ili ne treniraj, ali u subotu, za utakmicu, želim da budeš spreman!" Sljedeći dan sam napravio rendgen, bio je prijelom kojeg sam imao tri tjedna. Stisnuo sam zube, krenuo i u svakoj prvenstvenoj utakmici zabio gol. Jedina utakmica u kojoj nisam zabio je finale Lige prvaka protiv Milana, ali bez tog telefonskog poziva bih stao na 15 golova i sakrio bih se do praznika. Na kraju sam zabio 23 gola jer mi je dao motiv“, ispričao je danas 52-godišnji Bokšić koji je u dresu Marseillea skupio 49 nastupa i 26 pogodaka nakon čega je dodao:

„Ponekad nismo bili sigurni tko je trener jer je Tapie bio i predsjednik i trener istovremeno. Goethals je imao iskustva pa je znao kako opstati u klubu. Bio je tamo, uvijek pušeći, poput inspektora Columba. Na početku sezone nije baš vjerovao u nas. Desailly je došao iz Nantesa, ja iz Splita, a trener je rekao: "Gdje ćemo s ovim momcima? Ne možete osvojiti Ligu prvaka s djecom!" Nije mislio da bih mogao zamijeniti Papina, požalio se predsjedniku. I na kraju smo uspjeli.“

Zanimljiv odgovor ponudio je na pitanje tko je najbolji igrač s kojim je igrao…

„Bez sumnje, Chris Waddle. Iako nikad nisam igrao s njim, nego sam samo trenirao, ali on je radio te stvari… Sjećate li se utakmice protiv Milana (1-0, 1991.)? Bio je jedini igrač koji je izludio Paola Maldinija u cijeloj karijeri. A to je bio Maldini velikog doba, imao je 25 godina i vatrene noge. Zaljubljen sam u Waddlea, ludog talenta i sjajnog tipa. Iz Marseillea je 1992. otišao u Sheffield, pa ga 1993. više nije bilo, ali prije finala je nas je posjetio u hotelu i trenirao s nama. Možete li zamisliti da igrač iz drugog kluba danas dolazi trenirati s nekom momčadi prije finala Lige prvaka? Za mene je on najjači od svih i uvijek sam ga smatrao jako podcijenjenim, čak iako je njegov transfer iz Tottenhama u Marseille koštao puno.“

Za kraj, Bokšić je podvukao i po njemu najbolju sezonu koju je odigrao.

„Za mene Marseille od 1992. do 1993. Bile su to dvije najbolje godine u mom životu. U Italiji je bilo drugačije, najvažnije je bilo ne izgubiti, mogli ste svi igrati iza. To je druga kultura, s puno rada. Stalno sam imao bolove. Sjećam se predsezonskih priprema, svako sam jutro pet ili deset minuta hodao kao djed. U Francuskoj nikad“, poručio je legendarni Bokšić.