Usprkos Dalićevom stavu, trojica u posljednjoj liniji su budućnost Hrvatske! Formaciju se ne bira, ona se prilagođava igračima!

No, nije hrvatski izbornik tip čovjeka koji tako razmišlja. Dopušteno mu je sanjati, to je normalno, čak i poželjno, ali hrvatski izbornik uvijek je bio netko tko stoji s dvije noge čvrsto na zemlji. Tako je bilo nakon najvećih pobjeda, tako je bilo nakon najbolnijih poraza, a tako je bilo i ovog petka nakon teže od očekivanog izborenog slavlja protiv Farskih Otoka na Kvarneru.

Iako je Hrvatska prespavala prvih 20-ak minuta utakmice te je, realno govoreći, cijelo prvo poluvrijeme bila ispod razine koja je za nju uobičajena, u nastavku su Vatreni promijenili formaciju pa s dva lijepa pogotka došli do ipak zaslužene pobjede. Perišić je bio sjajan, odličnu energiju s klupe donio je Vlašić, Musa je izgledao kao da je nakon pogotka s postao lakši za 10-ak kila, dok je u obrani vrlo dobar bio mladi Vušković. Doduše, sam je priznao da je kod gola gostiju mogao bolje reagirati, ali isto vrijedi i za Gvardiola koji je – barem iz nekog našeg kuta gledišta – još veći krivac za tu ‘majstoriju’ Turija. Ali, nije to sad nešto pretjerano bitno. Kako bi ono rekli Englezi: potato – potato...

Vušković je dodao i kako je promjena formacije na poluvremenu pomogla Vatrenima da dođu do pobjede, baš kao što je izbornik Dalić nakon utakmice na konferenciji za medije nedvosmisleno poručio kako od sustava s trojicom u posljednjoj liniji – odustaje zauvijek. I da on zna što ga je odvelo do Svjetskog prvenstva.

I sve u redu, izbornik bira, izbornik odlučuje, izbornik zna što radi. Ali nismo baš sigurni da je odluka dobra...

Jer, nije izbornik ili trener taj koji bira formaciju kako njemu paše, izbornik ili trener je taj koji odabire formaciju u kojoj njegovi najbolji igrači mogu najviše doći do izražaja te prema profilu kadra s kojim raspolažu. Hrvatska je, primjera radi, oduvijek imala jako puno sjajnih središnjih braniča i stopera, dok je uvijek nekako kaskala na poziciji krilnih napadača. Naravno, Perišić se u ovu tezu ‘ne uklapa’, ali igrači poput Perišića u Hrvatskoj nisu pravilo, već izuzetak. Drugi primjer može biti netko poput Luke Sučića. Od njegovih juniorskih dana u Red Bull Salzburgu pa onda statusa glavnog igrača i kapetana u U21 reprezentaciji, kod Luke je cijelo vrijeme bilo jasno da će jednog dana postati A reprezentativac. I da, kada redovno igra, sigurno ima kvalitetu da se nađe na svakom popisu izbornika Dalića. Ima Luka sjajan udarac s distance, odličan prekid, zna podvaliti loptu, može odigrati u oba smjera... Ali, Luka nije izuzetak za Hrvatsku, Luka je pravilo. I koliko god da je dobar, takvih će igrača biti još.

U sustavu s trojicom u posljednjoj liniji, uvijek je jako bitna uloga ona dva wing-backa, igrača koji gotovo pa sami drže jednu cijelu stranu. Zahtjevna, odgovorna i pozicija koja se ne može igrati ako nisi 100 posto spreman. Hrvatska je prvo poluvrijeme na desnom wing-backu igrala s Marcom Pašalićem kojem je to sve samo ne prirodna pozicija, dok je na drugoj strani bio Ivan Perišić. Koji, iako to može pokriti te je u svojoj karijeri baš na tom mjestu znao često zaigrati, otkako brani boje PSV-a ipak uglavnom igra na mjestu desnog krila. U sustavu s četvoricom.

Nadalje, iza Muse su igrali Petar Sučić i Kramarić, profilno dijametralno suprotni igrači, ali realno dvojac kojem pozicija desetke – nije prirodna. I ma koliko god to oni htjeli, to nikada neće biti. Maestro? Dojma smo da nekad kao da se ne smije reći istina. To da je najveći hrvatski nogometaš (moguće i sportaš) svih vremena znaju baš svi, ali iako u Milanu igra jako dobro, u zadnjih nekoliko utakmica u dresu reprezentacije – kao da malo šteka. Ovog petka imao je previše krivih dodavanja, baš kao što je – što je još čudnije za njega – donosio neke potpuno neshvatljive odluke. Možda je to samo bio jedan sporiji dan u uredu, a možda, isto sasvim realno, je to bio pokazatelj kako dolazi vrijeme za ‘neke nove klince’. Nakon SP-a gotovo pa sigurno.

Osim što je rekao da zna što ga je dovelo do SP-a, izbornik Dalić dodao je i kako se sustav s trojicom mora najviše uigravati. Što je tek djelomično točno. Naime, taj sustav zahtjeva konstantnu progresiju, naročito ako se igra s tim ‘fiktivnim rombom’ u sredini kada na mjestu desetke bude onaj najbolji igrač, a na mjesto šestice iskače središnji stoper kojem je primarni zadatak korekcija, a tek onda distribucija i build-up. Hrvatska u ovom trenutku možda nema previše pravih wing-backova, ali ih ima sigurno više od pravih krilnih napadača. Baš kao što i dalje je najveća konkurencija na stoperskim pozicijama te u sredini vezne linije.

Sukladno napisanom, od trojice ne treba odustati, to je budućnost! I to baš nešto na tragu ovoga što smo gledali protiv Farskih Otoka. Trojac Šutalo-Vušković-Gvardiol, s tim da su tu još Erlić, Ćaleta-Car, Pongračić, Stanišić, Smolčić(i), Mario Vušković i drugi, posebno djeluje zastrašujuće, a tako dobre igrače čak nije potrebno uigrati do razine da zatvorenih očiju mogu odigrati utakmicu, već je neophodno dati im jasne zadatke i smjernice što se od njih očekuje. I u kojim zonama moraju djelovati. I koja je njihova uloga. Što se tiče wing-backova: desno mogu Juranović, Smolčić, Stanišić, Valinčić, lijevo pak Sosa, Bradarić, Divković (i Perišić i Gvardiol), s tim da je tu njihova uloga dosta mijenja u slučaju onog što je nacrtano na ploči, a trebalo bi predstavljati opasnost u posljednjoj trećini. Dvije desetke, dva krila, jedna polušpica uz dva napadača... Uloga wing-backa nije samo trči i ubacuj kako bi neki pomislili.

I zato, baš eto zato, sustav s trojicom nije nešto od čega treba odustati. Ne samo da bi na duge staze on mogao biti najbolji i nešto što bi mogao postati zaštitni znak Hrvatske, već bi itekako mogao poslužiti i kod ostvarenja nekih kratkoročnih ciljeva. Luka Modrić neće igrati nogomet još 10 godina, a jednog dana kada ga Kovačić bude trebao naslijediti, njemu će biti 32-33. Što znači – još godina ili dvije i dosta. Gvardiol, Vušković, Šutalo, u veznoj liniji Sučić(i), Baturina, Fruk, Jagušić, možda Krivak i Zvonarek, a u napadu Ivanović, Grgić, Matanović... Pred njima je još 10-ak godina na najvišoj razini. I cilj treba biti prilagoditi se njima (i onima koji će se u međuvremenu pojaviti i oduševiti) i od njih izvući maksimum, a ne igrati ono što je nekada prije donijelo uspjeh. Jer, tada prije je uvijek bilo Modrića, Perišića, Kramarića, Pašalića i takvih, dok ih u skorije vrijeme - više neće biti. I to je realnost koju treba prihvatiti.

Izbornik je u pravu kada kaže da nije zaslužio ankete. Njegov 5/5 je za čistu peticu, baš kao što svi oni koji ga vole kritizirati preko malih ekrana, uživo često šute s pogledom usmjerenim ka podu. Što će odlučiti i kako će igrati? To zna samo on. Ali, zbog njegove lošije inicijalne ideje protiv Farana ne treba od cijelog jednog sustava, koji nudi nevjerojatan spektar mogućnosti i varijacija na temu, za sva vremena odustati. Dalićeva najveća vrlina je što zna da nije najpametniji čovjek u sobi i to baš nikada ne želi ni biti. Ali, zna koga pitati, poslušati i kako djelovati kako bi sve ispite u roku položio. Izbornika, naravno, treba pustiti, ipak je sada vrijeme za slavlje, ali kada u špilu bude imao sve karte na raspolaganju, možda mu baš ta trojica iza budu onaj Royal Flush kojeg ništa ne može oboriti. I koji pobjeđuje neovisno o tome što u ruci ima protivnik...