Umjesto kolektivnog skoka u Dravu, vrijeme je da se netko baci na posao!

Na Opusu tišina. A i ona bi mogla potrajati jer i oni najustrajniji gube nadu. Nude se godišnje ulaznice, internet ratnici su u zamahu a momčad se sprema za Goricu. Jedina zraka svjetla titra u činjenici da Vukovar nije iskoristio pad koji traje već mjesecima. Od kraja rujna Osijek traži pobjedu. Osam kola bez tri boda. Previše za klub koji je sam sebe proglasio kandidatom za naslov. Jer sjetimo se, sami su rekli:

“Ako nam je cilj biti četvrti, bacimo se svi u Dravu.”

E pa Drava je još prazna, mirna. Nikog nije progutala, ali polako guta još jednu sezonu. U osječkim hodnicima brane Čohara, govore da mu ruke veže Sakalj. No, običan navijač ne vidi zakulisne igre. Niti ga trebaju pretjerano zanimati. On vidi samo tablicu, brojke, i jedno veliko – ništa. A rečeno je da se “napada titula” iako se danas brani – obraz.

Kada se prošlog proljeća pojavio Rožman, a nešto kasnije vratio i Petrović, činilo se da se klub budi. Više je navijača dočekalo njegov povratak s olakšanjem, no bilo je i onih skeptičnih kojima je preko glave recikliranja starih imena.

A krenuo je Petrović u petoj brzini. Priveo je Omerovića na potpis novog, a pred Farkaša i Kolarika stavio one prve profesionalne ugovore. Produžen je i Filip Živković a ispravljen je i potpuno sulud potez Jose Bota koji je poslao Jovičića u TSC, neshvatljivo prekriživši mladog igrača koji je prošao gotovo sve mlađe uzraste reprezentacije. Vrbančić je bljesnuo energijom, nosio tu sredinu terena, a onda mu se dogodila – ozljeda. I sve je opet palo. Da je bilo mudrosti, možda bi ga ponekada i poštedjeli, ali u Osijeku mudrost često dolazi nakon štete. Ako uopće dođe.

Kako bilo, Babec, Šopov, Petrusenko – zvuče kao projekt, ali zasad djeluju kao eksperiment koji nije uspio. Toure već pakira kofere pa putem Ohajunwe već ove zime. Doveden je i Marino Žeravica koji je prošao pripreme pa ga se poslalo u Dugopolje gdje rijetko ulazi u zapisnik. Tu je i Čolina koji je doveden zbog ozlijede Jurišića, pa je prošao nekoliko pozicija. Vidjet će se oko otkupa, ali to i ne bi bilo loše za Osijek. Nikola Čurćija pokazao je da se na Pampasu ne trebaju brinuti kada Malenica digne sidro.

Kada se sve zbroji i oduzme - prijelazni rok je odrađen ispod razine. Jer, osim Vrbančića koji je definitivno dodana vrijednost - puno je tu onih koji su ostali veliki dužnici. Recimo, upozoravali smo kako je obrana propusna jer se očito preko noći zaboravilo na čudesa koji je Marko Malenica činio na vratima prošle sezone. Čak i u utakmicama u kojima je Osijek nosio tri boda, nerijetko je Malenica bio najbolji ili jedan od najboljih na travnjaku.

Željko Sopić, energičan i tvrd, najmanje je kriv. Ali svjestan je da mora pronaći novog vođu na terenu – nekog s gardom. Jer ova momčad djeluje kao orkestar bez dirigenta. Sopić mora pronaći Sopića... Nekog mangupa koji će znati zagalamiti kada treba, biti vođa na terenu i van njega i predstavljati autoritet. I pred sucima i pred suparnikom…

A čini se kako za rješenje ne treba tražiti predaleko. Tu im je, nadohvat ruke. Borna Barišić redovito trenira na Opusu. OK, možda bivši reprezentativac ima svojih planova ali ne bi bilo loše pokušati ga slomiti jer je valjda svima jasno koliko bi bivši kapetan i dijete Osijeka značilo ovoj momčadi. Osim toga, u prosincu je još jedan “bivši” sa slobodnim papirima. Marko Dugandžić ima puno iskustva, dijete je kluba i mangup u onom pozitivnom smislu. A upravo takvi sada trebaju Osijeku. Sa Sopićevom energijom, karakterom Barišića i Dugandžića - Osijek bi dobio formulu ostanka u ligi, za početak!

Osijek je danas klub s najboljim uvjetima i najmanjim samopouzdanjem. S velikim riječima i malim djelima. Nema tu više onog ponosa zbog kojeg si mogao reći: “Bar će se potući, pa kako ispadne”. Danas se nitko više ne tuče, ali sve je više onih koji se izvlače.

I zato, umjesto spektakularnog bacanja u Dravu, bilo bi dovoljno da se netko baci na posao. Jer, ako Osijek ove zime ne sjedne za stol s vlastitom savješću – ni Barišić, ni Dugandžić, niti itko treći neće moći spasiti ono čega, zapravo, već dugo nema. Pamti se, na kraju, samo jedno: kad je bilo najteže, tko je imao petlju stati ispred svih i reći – dosta je bilo!