Tri ekrana, pehar i helikopter: Ponikve ponudilo spektakl!

Ponikve – kotarski mir, rijetko naseljeno, ali besprijekorno uređeno mjesto – izgledaju kao da ih je netko slučajno izgubio iz Austrije i našao na karti Hrvatske. Ali u nedjelju poslijepodne, mir je prekinut šušurima koji tamo nisu baš česti. Putem od Bosiljeva, pa preko Zdihova do Ponikava, tih deset kilometara uske ceste, trubili smo kao da smo na Tour de France, uzvračajući na mahanje mještana i vikendaša iz dvorišta, nenaviknutih na toliki broj došljaka.

U resortu oko 15 sati već je bio kaos – ali onaj pozitivan. Ante Cicvarić iz marketinškog odjela HNS-a nadgledao je posljednje pripreme, Jurica Jurjević razrađivao je timeline za ispraćaj pehara na jednu od tri potencijalne adrese, a Tomo Pacak je bio čuvar medijskog mira. Jer, mediji su nahrupili sa svih strana.

I tada je stigao Marijan Kustić. Čovjek koji je na početku mislio da će se pehar čuvati na što manje pretenciozan način, na kraju se odlučio na mini spektakl – jer zašto ne? Helikopter je bio glavni glumac, a pehar je dobio status kakav zaslužuje ta drama i troboj u posljednjem kolu.

“Gdje god sam se pojavio ovih dana, svi pričaju o završnici HNL-a. Bio sam na sastanku IO UEFA-e u četvrtak i gotovo sve kolege su me pitale o toj našoj ludoj završnici prvenstva. Moram priznati da me to ispunjava i čini me ponosnim. To je neka naša pobjeda”, rekao nam je predsjednik HNS-a koji se malo kasnije zahvalio svima na dolasku i na organizaciji.

A onda je krenuo spektakl na tri ekrana.


“Koji ćemo u sredinu?”, netko je pitao. Izbor je pao na Maksimir. Na desnom su bili kadrovi sa Šubićevca, na onom lijevom zbivanja s Rujevice.


I dok je Rijeka kretala s centra, istovremeno se to događalo i u Šibeniku – u Maksimiru su tek izlazili na travnjak.


“Ne znam čemu kašnjenje”, otelo se nekome iz publike ispred ekrana. U prvom redu Marijan Kustić i Goran Đurić, šef sponzora lige. Potom Jurjević, Cicvarić, Pacak... Pa mediji koji su ipak bili više koncentriraniji na dolazak helikoptera.

“Možete se opustiti. Dogovor je da stigne u poluvremenu. Uostalom, čut ćete ga”, pojašnjavao je šef sigurnosti HNS-a.


Problem je bio što su internet veze bile brže od slike koja je dolazila s ekrana pa se alarm za pogodak Jankovića oglasio na mobitelima desetak sekundi prije gola.


“Dobro su krenuli u utakmicu, vratilo im se”, bio je zaključak nakon pola sata utakmica. A onda je Dinamo primio gol.


“Gotovo je! Možemo odmah u Rijeku”, dobacio je jedan od kamermana, ali brzo ga je demantirao sudac Pajač iz VAR sobe u Maksimiru koji je javio da je riječ o zaleđu.


“Samo da bude sve u redu i da nema nikakvih repova. Ovakav kraj sezone jednostavno nije zaslužio neku crnu mrlju.”

I nekako smo dogurali do poluvremena. U pravo vrijeme jer se na obzoru, negdje iz smjera Slovenije, pojavio helikopter.


“Morali smo ga iznajmiti tamo jer u Hrvatskoj nema opcije rentanja helikoptera”, rekli su u HNS-u dok je pilot rutinski spustio letjelicu koja će sat vremena kasnije krenuti prema Rujevici.

Drugo poluvrijeme Marijan Kustić odgledao je u miru sobe, a nakon što je Toni Fruk zabio za 2-0, Đurić je kroz šalu došao na ideju da se krene prema Rujevici s automobilima.


“Taman stignemo”, nasmijao se dok je čitao poruke s raznih adresa koje su stizale na njegov mobitel a koje su sugerirale što da čini s peharom. Dakako, svaki navijač imao je scenarij za sebe.

I tako su Ponikve, mjesto koje je uobičajeno poznato samo po šumama i miru, postalo središte nogometne Hrvatske – barem na nekoliko sati. A pehar? On je, kao i uvijek, čekao na prvaka – ali ovaj put s malo više stila, malo više emocije koja je upravo bila onakva kakvu zaslužuje hrvatski nogomet.
Nekad je igra samo igra. A nekad je dio te igre i helikopter, i Ponikve, i svi mi koji smo bili tamo i svjedočili toj sjajnoj atmosferi. To je ono što čini nogomet posebnim. To je ono što je učinilo Ponikve posebnima – barem na jedan dan.