A. LesičkiTrebali smo i mogli smo, ali nisu nam dali
Vrijeme Čitanja: 3min | pet. 03.07.26. | 13:26
Jednostavno, nismo poželjni. Nismo tržište. Nismo projekt. I ne uklapamo se u tu savršeno podmazanu industriju gdje mali smiju sanjati, ali ne i buditi se predaleko.
Vatreni će još jedan dan disati smog Toronta, pa negdje oko 23 sata krenuti kući. U avion će svatko ponijeti identične dvije misli. Jedna glasna — trebali smo. Druga, ona koja grebe iznutra — nisu nam dali.
To je sažetak mundijalskog ljeta. Kratak, gorak, ali jasan.
Netko “gore” povukao je crtu. Dosta je priče o malima koji smetaju velikima. Dosta je romantike o zemlji s morem, karakterom i nogometom koji ne zna za granice. Dosta je i tog Luke.
Hrvatska nije ispala. Hrvatska je izbačena. Bez rukavica.
Na travnjaku — Norvežanin Espen Eskås. U VAR-u — njemački tandem koji bi teško prošao i na seoskom turniru, a kamoli na ovakvoj pozornici. I sve je bilo jasno već na početku: Portugal pada — svira se. Budimir treba biti nokautiran da bude faul.
Jednostavno, nismo poželjni. Nismo tržište. Nismo projekt. I ne uklapamo se u tu savršeno podmazanu industriju gdje mali smiju sanjati, ali ne i buditi se predaleko.
A opet — mogli smo. I to je ono što najviše boli.
Dvadesetak minuta drugog dijela bilo je čisto savršenstvo. Hrvatska kao Brazil iz nekih boljih vremena — kontrola, ritam, samopouzdanje. Portugal je talasao poput grogiranog boksaša u ringu, kojem svi odbrojavaju. No, kada se nisu mogli vratiti sami, pomogli smo im mi. I sudac Eskåsn.
Kakav build up, kakvi bakrači u situacijama dok vodiš 1-0 i dok je Portugal krenuo u ofenzivu. Lijepo postaviš loptu na petarac i potjeraš sve gore. A mi krećemo od stopera pa do Kovačića koji vrati Livakoviću loptu kao da mu je ovaj neprijatelj. Pa širi ruke… I onda nastane glupi korner. Pa kolektivno potezanje svih u kaznenom prostoru u kojem je Eskåsn i društvo iz VAR sobe vidjelo tek držanje Vlašića kao krivca. I gol. I tako se priča vrati na početak, ali više nije ista. A znaš da jedva čeka da ti sudi nešto...
Pa taj drugi. Leao je centrirao jer mu je Stanišić ostavio to kao jedinu opciju. Da je išao u blok, lako ga je mogao izvrtjeti i otići sam.
“Računao sam da su dvojica su skoku, da će lako to riješiti”, pričao je kasnije naš bek. I bili su. No, desetak centimatara visine Pongračića i ispomoć Gvardiola nisu bili dovoljni da se zaustavi Goncalo Ramos.
I onda vrhunac.
Taj famozni “dodir”. Taj trenutak koji nitko ne vidi, ali ga Eskås osjeti. Kao šesto čulo. Kao dar. Ili kao naputak. Matanović dira, kaže on. Snimka šuti, ali sudac govori. A kad sudac govori, VAR klima.
Takvi suci uvijek imaju budućnost. Jer znaju najvažnije pravilo: veži konja gdje ti gazda kaže. A gazde su već odavno odlučile tko ide dalje. Nekad je to Messi. Danas je Ronaldo. Uloge se mijenjaju, pravila ostaju.
I tako odlazimo.
Slomljeni — da. Ponosni — isto tako.
Jer ono drugo poluvrijeme nije slučajnost. To je najava. Nova generacija dolazi, i nije tu da popuni broj. Bit će tu. I smetat će. Velikanima. Nećemo svaki put do kraja. Nije to niti realno. Nećemo uvijek do medalje. Ali ćemo svakome moći stati na crtu.
I pogledati ga ravno u oči.
Za razliku od Espena Eskåsa i VAR sobe kojom je upravljao Christian Dingert uz asistenciju Sasche Stegemanna — dvojice besprizornih likova koji su ovu utakmicu pretvorili u demonstraciju kako se ne sudi na najvećoj pozornici. I, naravno, uz tihu kulisu Giannija Infantina i njegove galerije poslušnih potezača konaca. I brojača love...