Tip koji se nije rodio s Rijekom, ali je s njom odlučio umrijeti

U 13 i pol godina njegovog mandata, na Kvarneru se puno više smijalo nego plakalo. Pamtit će se velike europske pobjede, dvije duple krune, kupovi, superkupovi, marketinški iskoraci, širenje i jačanje značaja kluba na lokalnu zajednicu... Pamtit će se i osjetno proširenje navijačke baze, osjećaja pripadnosti, razmišljanja kako su zaista svi – Rijeka. Od igrača, trenera, radne zajednice pa sve do navijača. I onih koji svakim danom rade neke male stvari da bi cijeli klub bio veći, bolji, uspješniji.

Nekada se iz Rijeke bježalo glavom bez obzira. I to su radili čak i oni za koje se u jednom trenutku vjerovalo da bi mogli postati legende kluba. Ali, navijači su na to nekako navikli, zbog čega je za njih svaki 10., 20. ili – tko će ga znati – možda i 50. igrač koji nije razmišljao na taj način, za njih bio pomalo lud.

Baš kao što je pomalo lud bio Radomir Đalović.

Iako se o tome baš i ne priča previše, mnogi navijači Rijeke sami sa sobom imaju jedan unutarnji problem, neki će ga nazvati čak i kompleksom, da nikada nisu 100 posto sigurni je li Rijeka zaista ‘prvi klub’ onima koji su se u nju u nekom trenutku kleli. Uostalom, svaki put kada u Zagrebu ili Splitu promijene trenera, na Kvarneru većina pomisli ‘samo da ne bude Kek’. Igrači? Sjećamo se onih koji su pričali o tetoviranju Gradske ure pa onda par godina kasnije ljubili Dinamov grb, s tim da je takvih ili sličnih primjera bilo prije, a vjerojatno će biti i poslije. Istina je - i od toga podno Učke ne moraju bježati - da je prije 30 ili 40 godina mnogim Riječanima HNK Rijeka bila drugi klub. Svjedoci vremena će to lako potvrditi. Netko je volio Dinamo, netko Hajduk, bio je onih koji su navijali i za neke druge klubove, ali su se zato na prste jedne ruke mogli nabrojati oni koji nisu rođeni na Kvarneru, ali su istinski zavoljeli klub iz Grada koji teče.

A ludi Radomir Đalović jedan je od njih.

Bilo je mnogo onih koji su o klubu pričali jedno, a mislili i napravili nešto sasvim drugo. Radomir Đalović? On je jedan od rijetkih koji se uvijek držao svoje riječi. I to je ono što mu pravi navijači Rijeke nikada neće zaboraviti. Kad je stigla službena potvrda o otkazu, društvene mreže odjednom su postale prepune njegovih fotografija koje je u opisu krasila njegova izjava kada je odbio sa Sergejom Jakirovićem preseliti u Dinamo. Rekao je tada kako ‘ne može tako nešto napraviti Rijeci’ i to je odjeknulo. Jasno, ima i onih koji će reći da je to samo populizam, kako je znao da je sljedeći u redu, ali da Đalović osjeća tu jednu posebnu pripadnost s klubom, gradom i ljudima, dokazao je prije sada već 15 godina. Kada novaca nije bilo, kada se iz kluba bježalo na sve strane, kada su plaće kasnile i kada bi stijene Kantride bile sretne kada bi mogle ugostiti 2000 navijača. Zvali su ga tada iz Istre 1961, ali on je bio ustrajan.

“Za početak, nudili su triput veću lovu nego Rijeka. Zašto sam ostao? Zato što je ovo Rijeka i zato što sam već sve dogovorio na Kantridi, stisnuo ruku i dao riječ. A riječ se ne gazi”, rekao je Radomir Đalović 2010. godine u razgovoru za Sportske novosti.

Nakon utakmice na Poljudu, Đalović je bio prilično emotivan. Trudio se to sakriti, vješto je odradio svoje posljednje obraćanje u ulozi glavnog trenera, ali nakon što je napustio studio pa prošao pored svojih navijača, onaj pljesak, onaj huk... S time mu je sve rečeno. I to mora zauvijek imati na umu.

Dakako, u mnogim je stvarima griješio, imao je i on svojih mušica, ali u samo godinu dana on je – sam, bez ičije pomoći – pronašao način da ga se više ne naziva klupskim vojnikom upitnih trenerskih sposobnosti, već osvajačem duple krune i čovjekom koji je vratio Rijeku u Europu nakon pet godina izbivanja.

Pa, nije loše...

I da, stvarno je danas 'legendi', 'kraljeva' i 'majstora' na bacanje, ali usprkos ovakvom rastanku, Radomir Đalović više nije samo ikona Rijeke ili jedan od brojnih miljenik navijača, on je danas istinska legenda kluba. Tip koji se nije rodio s Rijekom, ali je s njom odlučio umrijeti.