I. SučićRijeka je još jednom pokazala da najviše voli ulogu autsajdera, a neki igrači zaslužili su veće povjerenje
.jpg.webp.webp)
Vrijeme Čitanja: 4min | pon. 01.09.25. | 08:00
Priprema utakmice, naročito sa psihološke strane, bila je jako dobro odrađena, ali to Rijeci ipak nije bilo dovoljno za slavlje. A Đaloviću, možda, za oproštaj sa stilom...
Na današnji dan prije točno godinu dana, nogometaši Rijeke su u 5. kolu HNL-a na svojoj Rujevici s Dinamom odigrali 1-1. Premda na Kvarneru nikada nisu slavili remije, bod iz tog ogleda je za momčad Radomira Đalovića bio veći od Učke. Ta utakmica, protiv kluba s kojim Rijeka ima najgori omjer u HNL-u, došla je nakon najvećeg i najbolnijeg europskog poraza u povijesti kluba. I proći će još neko vrijeme prije nego što se zaboravi na taj crni četvrtak u Ljubljani. No, u trenutku kada se činilo da su sve lađe potonule, da riječki brod treba novog kapetana, da Radomir Đalović jednostavno nije ‘taj’ te da je klubu potreban reset na svim razinama, Rijeka je protiv Dinama odigrala vrlo kvalitetnu utakmicu, momčad više do kraja polusezone nije upisala poraz, a na kraju se ispostavilo da je Rijeka te sezone, koja je već u kolovozu postala predodređena za neuspjeh, osvojila duplu krunu i praktički kaparila europsku jesen za sljedeću sezonu. Not too bad...
Premotamo li film godinu dana unaprijed, dolazimo do Poljuda i Rijeke u jednoj sličnoj situaciji. Na kraju i jednog sličnog rezultata. Doduše, ako ćemo baš pod povećalom analizirati svaku sitnicu, treba reći kako je poraz od Olimpije bio bolniji, kako je Dinamo ipak bio snažniji, kako je strah od tog ogleda na Rujevici bio veći i kako pozitivan ishod na Poljudu nije došao baš potpuno neočekivano. Da, Hajduk je bio favorit, 29 tisuća gledatelja došlo je gledati kako se njihovi miljenici odvajaju na vrhu i kako aktualnog prvaka ostavljaju na -11 već u početnom stadiju sezone, ali Menalo i Bogojević gostima su osigurali prednost koju je svojim drugim pogotkom Pukštas poništio tek u 90+6.minuti. Klasična nogometna priča, da je Rijeci netko ponudio 2-2 prije početka utakmice, odmah bi potpisali, dok sada žale za sva tri boda. Prilično je jasno kako Riječani ulogu autsajdera najviše vole, ona im karakterno odgovara i svoje najbolje lice najčešće pokažu baš onda kada od njih nitko ništa ne očekuje. A tako je bilo i ove nedjelje.
.jpg.webp)
Radomir Đalović vrlo dobro je pripremio utakmicu. Uspio je crnogorski strateg nekako doprijeti do igrača, a to je u ovom konkretnom tjednu bilo neizmjerno teško. Izolirati momčad od priča o prodaji, smjeni trenera, njihovim transferima, novom vlasniku, nekoj novoj ideologiji kluba, na promjeni jednoj, drugoj, trećoj... I to sve nakon poraza što je na Toumbi odjeknula petarda u njihovoj mreži... Ne treba Đalovića pitati kako mu je sve to pošlo za rukom, treba mu samo mu reći ‘bravo’. Ali, neće baš svi mediji tako pristupiti treneru Rijeke, pogotovo kad su ga neki i prije same utakmice označili hodajućim mrtvacem. Ali, to ide njima na čast.
Čak i da su u pravu, a lako moguće i da jesu, takve se stvari jednostavno ne rade. Ali, nisu svi isti, neki se bave novinarstvom da pišu o onome što vide i to argumentiraju, drugi da budu prvi informirani pa onda u rukavicama djeluju kao osobni PR onome s kim ih veže neki interes. Čak i po cijenu toga da jednog čovjeka kao što je Radomir Đalović, koji im ubuduće ipak neće biti važan kao neki drugi akteri iz priče koja se zakotrljala, bace u blato.
Ali, zaboravili su da je iz blata Radomir Đalović i krenuo. I da, iako mu je dres uvijek bio prljav, obraz mu je zato ostao čist.
Svjestan je Đalović da je možda ovo bio njegov oproštaj, vjerojatno je na putu za Rijeku shvatio i kako je nekim igračima trebao više vjerovati, odnosno da je nekima predugo držao ljestve. Svjestan je Đalović, ma kako god se rasplela njegova priča, da je u nekim trenucima trebao biti malo lukaviji, nekada malo mirniji, nekada malo analitičniji. Svjestan je Đalović da je ove, a čak i prošle sezone mogao neke stvari drugačije napraviti, da je neke utakmica mogao drugačije voditi, neke drugačije pripremiti. Zna on jako dobro da nije u svemu bio u pravu, da nije uvijek imao najbolje karte, ali je zato uvijek ostao za stolom sjediti do kraja.
Nije teško naći mu minuseve – prevelike amplitude u igri, (možda) premalo minuta za U21 igrače, prevelika ovisnost o jednom ili dvojici igrača, predvidivost u izboru udarnih 11 ili taktička nesređenost momčadi, ali još lakše mu je naći pluseve. A i oni su, za razliku od prethodnog subjektivnog dojma, pod rukom opipljivi. I s njima se krajem svibnja slikao na prepunom Korzu uz pjesmu i ples tisuća navijača.
Što slijedi Rijeci? Narednih par dana sigurno dobar odmor. Nekima možda i malo duži. Protiv Hajduka su pokazali da mogu, baš kao što su protiv PAOK-a shvatili kako moraju još puno raditi. I to je ono što ih treba gurati prema dalje. Veliki zaostatak za vodećim dvojcem? Samo nek’ se oni utrkuju, Rijeka ionako najviše voli ulogu autsajdera.
