Smijeh može još malo pričekati, posao još uvijek nije gotov

Nije utakmica na Cipru kao jedna od finalnih u NBA ligi, nisu igrači Rijeke isto što i Lakersi, a nije baš ni da imaju nekog svojeg Kobea u momčadi. Ali, ni ne moraju imati Kobea, moraju imati 'samo' njegov mentalitet. U Nikoziji su odradili posao, pokazali zrelost i kvalitetu, ali isto tako – posao nije gotov. I da su pobijedili ili izgubili 5-0, sve bi se na Rujevici odlučivalo. Minimalno slavlje nije ništa odlučilo, tek je Riječanima malo pomoglo.

Isto kao što je Lakersima pomogla pobjeda nakon produžetaka u drugoj utakmici protiv Orlanda.

Kome prvom čestitati, koga prvog izdvojiti? Prije svih - momčad. Rijeka je izgledala kompaktno, uigrano, samouvjereno. Kao da im je ovo tko zna koja utakmica zaredom s istih udarnih 11. Barišić je budući A reprezentativac, Majstorović je lider i kamen temeljac, Zlomislić je imao obranu sezone protiv Mmaeea, dok je Dantasova igra toliko pitka i opuštajuća da smo 90 i kusur minuta mogli gledati samo u njega. Jurić je bio pravi ratnik, bespoštedno je radio u oba smjera, a centimetri su ga dijelili i od eurogola. Oreč? Giljao, tukao, čupao, vukao, padao, skakao... Sve, baš sve. Barco je bio korektan, pamtimo neke ozbiljne pogreške, ali je isto tako Rijeci davao balans i stabilnost. Veliku utakmicu 'odigrao' i Victor Sanchez koji očito živi za te neke velike trenutke na klupi Rijeke. Sparta, Hajduk, Celje, sada i Omonia... U ovako kratkom razdoblju, nijedan trener Rijeke nije upisao tako veliki broj značajnih pobjeda. Pobjeda koje baš i ne padnu u zaborav nakon jedne sezone... Najvažnije od svega je da sada barem ima odgovor kad je tema sustav, s tim da se po pozicijama još može malo poigrati. Od onih 'fixeva', Barišić igra gdje treba igrati, Majstorović radi što voli raditi, još kada se vrati Radeljić... Rijeka, doduše, ima velikog prostora za napredak u igri prema naprijed. Dantas je u Nikoziji glumio Vignata, dok je malo modificiranu Dantasovu ulogu u odnosu na ono što on inače igra odradio neumorni Ndockyt. Fruk? Hajmo ovako: čovjek je od krvi i mesa. I ima pravo na razdoblje nešto slabije forme. Muči ga prst i nije na 100 posto, vidi se to iz aviona, ali opet... Toni Fruk. Igrač pobjednik. I igrač koji jednim potezom sve može promijeniti.

Za kraj, dakako, Daniel Adu-Adjei. Opet veliki trenutak, opet veliki pogodak. Ali, da bi došao ovakav pogodak treba trpjeti i one promašaje protiv Varaždina! Jedno, naročito u slučaju mladih napadača, najčešće ne ide bez drugog. Snalažljivost je bila vrhunska, baš kao i hladnokrvnost. Ima dobru energiju i govor tijela, posebice jer je došao iz Premier lige, a nije baš da na Rijeku gleda kao korak unazad. Tu je da uči, da radi, da napreduje. I da se jednog dana vrati na Otok. To, jasno, nije samo njegov cilj, već i od kluba. Jer, ako netko cijeni svoje i ako netko može platiti, onda su to Englezi. A ovakvu njegovu sezonu valjalo bi unovčiti.

Uzvrat? Daleko je četvrtak, prije toga ipak na red treba doći nedjelja na Poljudu. No, Hajduk je sada za Rijeku bonus utakmica te Sanchezova momčad protiv Splićana nema nikakav imperativ. Praktički ne mogu baš ništa izgubiti, dok s druge strane mogu jako puno dobiti.

Ovih 1-0 vrijedi točno onoliko koliko će vrijediti uzvrat. I ni centa više. Na Cipru je Rijeka bila zrela, dok na Rujevici mora biti nemilosrdna. Bez romantike, euforije i tapšanja po ramenu, jer Europa nagrađuje samo one koji znaju završiti. Smijeh? Ipak može pričekati, ipak posao još uvijek – nije gotov.