A. LesičkiSlaven Bilić bez alibija kreće po ono što je ostavio u Beču!
.jpg.webp.webp)
Vrijeme Čitanja: 3min | uto. 14.07.26. | 08:00
Slaven Bilić preuzima Vatrene s jasnom ambicijom i bez prostora za alibi – cilj je ponoviti, pa i nadmašiti Dalića. Uz podijeljenu podršku i težak start, odmah ulazi pod povećalo javnosti kojoj bi jedino mjerilo trebalo biti rezultat. A nije.
Slaven Bilić, drugi čin. Ne kao repriza, nego kao nastavak. Jak na riječima, odriješit u porukama, s ciljem koji je sam definirao – najmanje ponoviti Dalića, a ako se već sanja, onda sanjati do kraja i uzeti ono što je 2008. ostalo visjeti nad Bečom kao nedovršena rečenica.
Kamere ga obožavaju, a on im vraća istom mjerom. Slalom kroz pitanja – vrata postavljena gusto, a on prolazi bez da zakači štap. Negdje poentira, negdje pošalje poruku, a ponegdje elegantno preskoči minu i nastavi dalje. To nije improvizacija ili slučajnost, to je kapital iskustva. Prvi izbornički mandat bila je škola, dvanaest godina klupskog nogometa kao doktorat. I poneka medijska epizoda u kojoj je sjajno plivao. Možda eter gubi voditelja, ali klupa reprezentacije dobiva jaku figuru. Izlazak iz komforne zone ovdje nije floskula, nego rez. Dalićeva poniznost bila je štit; Bilićeva ambicija je mač.
“Došao sam napraviti veliki rezultat.”
Rečenica koja ne traži prevoditelja. U prijevodu: finale Eura za dvije godine. Rečeno svjesno, gotovo prkosno – kao da već sada potpisuje vlastitu presudu ako ne uspije. Ali, opet, ima li izbora? Velike priče ne počinju šaptom.
Podrška? Nikad nije simfonija. Kustić je temeljem svog autoriteta dirigirao izbor, orkestar ga je u Izvršnom odboru koji ga je na koncu odsvirao, ali poneki instrument je prije toga tražio drugu partituru. Nije bilo unisono. Gledalo se prema drugim imenima. A opet, nije to niti loše. To je podsjetnik da će put biti strm. I dobro je da je tako. Bilića to ne bi trebalo zanimati. On ima svoj kompas: ne gleda godine, ne broji nastupe, ne klanja se minulom stažu i doprinosu reprezentaciji. Zanimaju ga najbolji. Oni koji mogu stati u njegovu sliku Hrvatske koja ne dolazi sudjelovati, nego uzeti što je na stolu. I što joj pripada.
Stožer će imati svoj, makar će neke i naslijediti. Prva i zadnja riječ – njegova. A iznad svega lebdjet će sud od 3,6 milijuna izbornika, naoružanih tipkovnicama i uvjerenjem da je mišljenje isto što i istina. Ni Daliću nije bilo drukčije, zašto bi Biliću bilo lakše?
Start? Kao iz noćne more. Teretski, može se dogoditi da Hrvatska do sredine studenog ima po dva okršaja s potencijalnim finalistima aktualnog Mundijala. Liga nacija se može prodavati kao zagrijavanje, ali strpljenje je u nas rijetka valuta. Krediti, ako postoje, tope se brže od sladoleda na ljetnoj žezi. A opet – dobra je prilika. Ako ima štofa za to finale, pokazat će se upravo ovdje.
Usput će doći etikete, i one nogometne i one koje s nogometom nemaju ama baš nikakve veze. Dalić nije bio ničija ikona, pa neće ni Bilić postati ničiji transparent. Naposljetku, zašto bi prosječnog navijača Hrvatske trebalo zanimati jel’ mu izbornik nedjeljom odlazi na misno slavlje ili sjeda na Harelya i ide u Budimpeštu na koncert Iron Maidena? Svatko ima pravo na svoj izbor, svoju duhovnost i svoje ispušne ventile tijekom poprilično stresnog posla. I jedino po čemu se treba gledati uspješnost je njegovo veličanstvo - rezultat. Liga nacija, kvalifikacije, pa Euro na Otoku. Tu se polažu računi. Sve drugo buka je za dnevno-političke megafone.
Na koncu, jedno je sigurno: Slaven Bilić uskače u velike cipele. Dalićeva ostavština je težina. Trebat će znanja, hrabrosti i, da, malo sreće da se ta sjena ne samo dostigne, nego i preskoči. Jer između velikih riječi i velikih djela postoji samo jedna istina – rezultat. A na tom putu treba nam puno manje suda, a više vjere. I podrška.