Sergio Busquets – neopisiva lakoća igranja nogometa

U jednom trenutku prošlotjednog okršaja Barcelone i Chelseaja, još jednog u nizu u opjevanoj ratnoj sagi o sukobu katalonske slobodne napadačke igre i londonskog multi-milijunskog bunkera, Sergio Busquets našao se, s loptom u nogama, oči o oči s Conteovim buldogom, N'Golom Kanteom. Francuz je radio ono što radi najbolje – strmoglavio se na protivničkog igrača intenzitetom piranje, odlučan u namjeri da čim prije ponovo osvoji loptu za svoju momčad. U posljednje dvije godine, bilo kojeg veznjaka engleske Premier lige ovaj prizor bi zaledio u kopačkama.

Međutim, Sergio Busquets nije bilo koji veznjak. U fragmentu sekunde, španjolski reprezentativac je podigao glavu, spustio rame, lažnim pokretom tijela poslao Kantea na krivu stranu i nonšalantno zavrtio loptu prema sigurnim nogama Andresa Inieste.

Ukoliko vas zanima kakav je igrač dvadesetdevetogodišnji Katalonac, ne treba gledati dalje od tog duela. Busquets je jedan od najinteligentnijih, možda i najinteligentniji, elitnih zadnjih veznih, u dijakronijskoj liniji slavnih generala sredine terena poput Fernanda Redonda, Claudea Makelelea i Jozsefa Bozsika – u njegovoj igri nema mjesta za paradne trikove, rabone ili tunele. Španjolac je nadaren neprikosnovenom tehnikom: magnetskim prvim dodirom i milimetarski odmjerenim kratkim ili dugim dodavanjem, ali njegova istinska veličina leži u konceptualnoj sferi nogometne igre. Ukoliko je Lionel Messi singularan talent koji je svoj neponovljivi tip južnoameričke genijalnosti oplemenio nizozemsko-katalonskom pragmatičnošću i nogometnom inteligencijom, Sergio Busquets je savršeno uravnoteženi hibrid talenta i inteligencije koji iz sjebe priprema teren za malenog Argentinca.

Priča o usponu Busija, kako mu Gerard Pique tepa kada ga traži da se spusti u liniju kao pas-opcija, detaljno je dokumentirana u analima suvremene nogometne historiografije – mladić iz Sabadella, grada iz jugoistočne Katalonije, pridružio se juniorima Barcelone kada je imao 17 godina, a samo tri godine kasnije, u svojoj prvoj seniorskoj sezoni, bio je u početnoj postavi Guardioline Barcelone koja je u Rimu pregazila Manchester United i postala prvak Europe. Nakon toga, nije stao – u Južnoj Africi i Ukrajini i Poljskoj postao je svjetski i europski prvak sa Španjolskom, a 2011. i 2015. ponovo je bio na vrhu Europe sa Blaugranom.

Međutim, u eri kada je nogometnoj zajednici kolektivno ponestalo jezične elokvencije da opiše nogometnu genijalnost Barceloninih dirigenata Xavija Hernandeza i Andresa Inieste, da ne spominjemo transcendentalni talent Lionela Messija, ostaje dojam da je igrač s kojim se svojedobno poistovjetio Vicente del Bosque izjavivši „da sam ja igrač, bio bih Sergio Busquets“, preletio ispod radara medijskih fanfara. Uostalom, Sergio Busquets, za razliku od Kantea kojega je u utorak vrtio oko vlastite osi poput zalutalog satelita, nikada nije bio odabran u top 10 igrača u utrci za Zlatnu loptu. Sergio Busquets, najbolji zadnji vezni svijeta u posljednjih 10 godina, možda i svih vremena, nalazi se na marginama nogometnih portala i tiskovina, a pronaći njegov dres na leđima klinaca dok igraju po betonu Barceloninih predgrađa dok maštaju o Nou Campu gotovo je nemoguće.

Međutim, što je to u Busquetsu što ga čini neizostavnom karikom jedne od najvećih nogometnih generacija svih vremena? Zašto je del Bosque, koji je s njim osvojio dva međunarodna zlata, rekao da „ako gledate utakmicu, ne vidite Busquetsa, ali ako gledate Busquetsa, vidite cijelu utakmicu“?

 

 

Nogomet je igra razlika. Dopustite da pojasnim. Nogomet je igra strukture, poput šaha – postojao je razlog zašto je Johan Cruijff, najveći nogometni teoretičar-modernist, bio opsjednut uzorcima i ponavljanjima u šahu – gdje niti jedna akcija nema značenje sama po sebi. Čak niti Messi, čije ime se danas spominje gotovo metonimijski kao simbol bogomdanog talenta, individualnog genija, ne može funkcionirati van svoje Barcelone – gdje njegove golove balansira sustav koji mu omogućava više – manje slobodnu ulogu. Upravo tamo, u manje razvikanom dijelu Barcelonine svlačionice, usamljen, kao i protiv protivničkih veznjaka na prostoru između centra i Marc-Andrea ter Stegena kojim suvereno vlada, sjedi Sergio Busquets – nogometaš čije ime nećete nakon El Clasica ugledati na prvoj stranici Marce, ali oko čijeg se oštrog uma vrti čitava igra Barcelone i Španjolske.

Nogometni jezik prepun je kaosa – dueli, sukobi formacija i sustava, pozicija i uloga igrača, kretanja lopte i prostora – te je upravo zbog toga inteligentno čitanje igre vjerojatno i najbitnija vještina koju igrač može imati na elitnoj razini. Najinteligentniji igrači svijeta usvajaju nevjerojatno veliku količinu varijabli – igrač u posjedu moja percipirati loptu, pozicioniranje suigrača, suparnika i slobodan prostor, vremenske uvjete i mnoštvo ostalih varijabli. Drugim riječima, nogomet se na elitnoj razini igra glavom, a ne nogama. Uostalom, riječima Xavija, još jednog Busquetsovog suputnika i člana najbolje vezne linije u povijesti nogometa: „Hitro razmišljanje je bitnije od brzog igranja. Brzina mozga važnija je od ubrzanja na terenu“.

Upravo u tom polju leži Busquetsova nogometna esencija – njegova gotovo savršena nogometna inteligencija omogućava mu da uočava uzorke i prije svih ostalih priprema najbolje rješenje u trenutnoj situaciji. Nigdje to nije vidljivije nego u situacijama gdje Busquets čita kretanje protivnika te ga, korištenjem tijela, navodi da zatvori krivi koridor dodavanja. U deset godina koliko igra na najvećoj razini, deset godina koliko pratim tog visokog, naizgled nezgrapnog genijalca, ne mogu se sjetiti niti jedne situacije u kojoj je donio krivu odluku.

Baš kao i Kante prošli tjedan na Stamford Bridgeu, bezbroj protivničkih veznjaka uzalud pokušava staviti španjolskog reprezentativca pod pritisak, znajući da je jedna od najboljih taktika protiv Barcelone što prije im oduzeti loptu. Baš kao i Kante na Stamford Bridgeu, svi odreda ne uspijevaju. Ukoliko igrač ima perfektnu kontrolu lopte – teško mu je oduzeti loptu, ukoliko ima perfektnu procjenu i nogometnu inteligenciju – jako mu je teško oduzeti loptu. Ukoliko, poput Sergija Busquetsa, ima i jedno i drugo – završit ćete kao N'golo Kante.

Bivši kapetan i legenda Liverpoola, Steven Gerrard, to je ovako opisao: „Igrao sam protiv njega i na kraju jednostavno odustanete od ideje presinga ili da ćete mu oduzeti loptu, to je frustrirajuće. Igrati protiv njega je noćna mora, a on se niti ne oznoji – kao da je čitavo vrijeme u drugoj brzini“.

Busquets, Valverdeov nevidljivi čovjek, na Stamford Bridgeu je odigrao savršenu utakmicu – imao je 152 dodira, 139 dodavanja sa 92% točnosti i sedam presretanih lopti, a sve je to radio nevjerojatno nonšalantno, kao da igra u drugoj brzini. Niste ga niti primijetili, zar ne?

Sljedeći put, poslušajte del Bosquea - gledajte Sergija Busquetsa i nećete vidjeti samo cijelu utakmicu; vidjet ćete najvećeg zadnjeg veznog svih vremena, igrača koji u svom DNA ima zapisan kod nevjerojatne lakoće igranja nogometa.

 

 

 

(FOTO: Reuters)