Princ je konačno postao kralj

Plan je bio jednostavan: prvo preko Pariza osvajamo Francusku. Zatim ćemo blitzkriegom osvojiti Europu, a onda pokoravamo čitavi svijet. Tako je glasio program ultra-bogatih katarskih šeika kada su 2011. preuzeli PSG. Idejni nacrt bio je kratkoročnog karaktera. Debelim flomasterom bila je podcrtana najvažnija odredba njihovog 'dekreta', a kojom se, u pravilu, može ostvariti bilo što. Novac je jezik koji svi pričaju. Naučeni da njihovi radovi završavaju debelo ispred zadanog roka, i prije nego je 'zakopana' prva lopata, na gradilište su uz šljemove poslali i frižider najboljeg pjenušca koji se može kupiti novcem. Taman da im se ohladi dok privatnim mlažnjakom prelete iz Katara u francusku prijestolnicu.

Onda ih je dočekao – nogomet.

Daleko od toga da je sport kojeg obožavamo posljednji bastion nematerijalne baštine – i on je pao pod utjecaj mirisnih novčanica i zanosnih valuta, no u njemu se, još uvijek, neke stvari ipak ne mogu kupiti novcem. Barem ne odmah.

Konačno da su i šeički petrodolari dobili odbijenicu. „Pričekajte u čekaonici, pozvat ćemo vas na red“, stajalo je na ulazu u nogometni panteon. Šokirani situacijom, naučeni na crveni tepih i širom otvorena vrata, šeici su se htjeli preko reda ubaciti među europsku elitu, pa su ponovno posegnuli u duboke džepove kako bi kupili mjesto u uglednom društvu. Ionako su njihove rezerve tih zlatnih ulaznica nepresušne, stoga su pomislili da samo treba dodati još malo. Još malo i još malo. Pa onda i malo više od toga.

Kupovale su se zvijezde i zvjezdice, probali su sa Zlatanom Ibrahimovićem koji ih nije odveo do obećane zemlje. Kada im je ponestalo strpljenja, poput kakvog razmaženog nervčika su odlučili sklopiti najubojitiji napadački tercet koji je nogomet ikada vidio. U Kylianu Mbappéu imali su zalog za budućnost, na to su dodali jednog od tri najbolja nogometaša u tom trenutku, Neymara, a kada se Barcelona našla u financijskom škripcu, doveli su i najboljeg na svijetu, Lea Messija.

Osvježili su zalihe šampanjca koji se u međuvremenu pokvario, a onda su, hiperventilirajući, čekali rasplet. „Ovog puta nas nitko ne može pobijediti“, složno su nazdravili uoči početka sezone. Uslijedio je, znamo svi, spektakularni debakl, osipanje superstarova i povratak pred ploču za crtanje.

Šeički kružok ponudio je razne ideje.

„Mislim da bi trebali uložiti još više – pa pogledajte koliko je Cityju trebalo da dođe do uspjeha“, rekao je jedan.

„Premalo smo ulagali u obrambenu i veznu liniju, tu nam nedostaje zvučnih imena“, složno ga je podržao drugi.

„A možda ipak nije stvar u novcu“, preko usta je sramežljivo prevalio jedan 'hrabriša', nakon čega je nastao potpuni muk u prostoriji. Obrve su se podignule, a nepovjerljivost proparala zrakom.

„Možda da probamo drugačijim pristupom“, nije se dao smesti.

„Treba nam potpuni reset, jer sve što smo do sada probali, završilo je katastrofom“.

REUTERS/Christian Hartmann

Nakon duže rasprave, nove runde zagovaranja dodatne financijske injekcije i nebrojeno kontraargumenata, šeički konzorcij se usuglasio, donijevši povijesnu odluku: umjesto novčanog, isprobat će 'know how' pristup.

Doveli su čovjeka za kojeg su se nadali da će bezbolno odraditi delikatnu tranziciju. Zauzvrat ih je tražio vrijeme i slobodu. Luis Enrique je u tom trenutku imao, ovisno iz kojeg kuta gledate, najteži ili najlakši posao u nogometu. Morao je preobraziti klub u post Mbappé, Neymar i Messi eri.

Oslonac su mu bili mahom mladi i potentni talenti, uvjerio je Ousmanea Dembelea da je najbolji igrač na svijetu i nakon slabijeg starta - PSG je nakon pet uvodnih utakmica bio 25. momčad Lige prvaka - krenuo je nevjerojatan niz i nogomet od kojeg rastu zazubice. Otpisani protiv favoriziranog Liverpoola, servirali su nam nogometnu disertaciju. Taj dvomeč bio je ključan. Tada su u PSG-u shvatili da mogu.

Kulminacija je uslijedila na toj epskoj, širokokutnoj pozornici Allianz Arene. Prigodna kulisa, dom minhenskog Bayerna koji je 2020. rasplakao Parižane u lisabonskom finalu. Tugovali su tada igrači, tugovali su i navijači koji su ostali zaključani ispred stadiona zbog pandemije koronavirusa, a neutješno su svježim novčanicama suze brisali i bogati vlasnici.

Manu Fernandez/Pool via REUTERS

U primozgu je, logično, stajala opomena uoči novog finala. Ali od kretanja lopte s centra, jasno se vidjelo da Parižani nemaju zašto brinuti. Talijani su jako brzo shvatili da će ovo biti nevjerojatno mučna večer. Do jučer iskusni, a danas stari i potrošeni veterani Intera morali su tijekom 90 minuta juriti po travnjaku za mlađim i svježijim protivnikom koji se, većinu vremena, poigravao s njima.

PSG je ovjerio blještavu pobjedu – lepršavim i zaigranim nogometom, točno onakvim kakav je bio zamišljen u inicijalnoj ideji. Većinu vremena je čak djelovalo i prelagano za Parižane.

I ovog puta je bilo suza, radosnica. Marquinhos, kapetan i jedini 'preživjeli' iz lisabonskog finala, pao je na koljena i rukama pokrio lice. PSG je konačno uspio! PSG je prvak Europe! Princ je konačno postao - kralj.