OŽIVJELI REKORDERI: Nevjerojatna priča o smrti i životu najvećeg malog kluba u Turskoj (VIDEO)

Rijetki bi znali točno odgovoriti na pitanje koji je turski klub prvi igrao polufinale europskih nogometnih natjecanja.

Prva, najvjerojatnija kategorija bila bi ona u kojoj bi odgovor bio netko od velike trojice: Bešiktaš, Fenerbahče, Galatasaray. Ostali, malo pronicljiviji bi dodali one koji imaju povijesnu težinu, poput Trabzonspora, Bursaspora ili Gelclerbirligija, možda čak i Gaziantepspora. No svi bi ti odgovori bili pogrešni; doduše, nitko vas neće kriviti ako ne pogodite.

Bilo je to sad već davne 1969. godine. Igrao se Kup velesajamskih gradova, nama poznato natjecanje koje je 1967. osvojio i zagrebački Dinamo, a koje je ukinuto u korist Kupa UEFA bez da se ikada jasno odredilo da li je KVG službeni prethodnik Kupa UEFA, odnosno Europske lige. Dvije godine nakon trijumfa Dinama, osvajač je bio engleski Newcastle. Međutim, drugi finalist, Ujpest, u polufinalu je izbacio turskog predstavnika iz trećeg najvećeg grada Turske, Izmira – Goztepe AS, koji su putem bili bolji u dvije utakmice i od beogradskog OFK-a. To do današnjeg dana ostaje jedan od najznačajnijih turskih uspjeha u međunarodnim natjecanjima, bez obzira što ih je kasnije itekako bilo.

Zvuči čudno da treći najveći grad tako velike nogometne nacije nema etabliran nogometni klub. Osim Goztepea, tu su i Altay te Bucaspor, koji su trećeligaši. Izmirspor, nekada jedan od najvećih inkubatora talenata u turskom nogometu amaterski je klub od 2015. Tu je i Karsiyaka, klub s kojim Goztepe ima ogromno rivalstvo utjelovljeno u Izmir derbisiju, derbiju grada Izmira. Dva kluba sa brojnom i strastvenom navijačkom bazom, karakterističnom za Tursku, drže i svjetski rekord za najveću posjećenost drugoligaškog susreta u nogometnoj povijesti: njihov ogled za naslov prvaka Druge lige, održan 16. svibnja 1981. pratilo je uživo čak 80 tisuća ljudi. Karisyaka je danas također trećeligaš, no čast grada na nogometnoj mapi brani upravo Goztepe.

No njihova priča itekako je osebujna.

Goztepe je sedmi najredovitiji sudionik turske Super Lig, najvećeg ranga turskog nogometa. Sa dvadeset i pet sezona u najvišem rangu, bili su i bolje plasirani na toj vječnoj listi, sve do sezone 2002./03. Upravo tada je krenuo drastičan pad momčadi koja je dvaput osvajala turski Kup, te koja je  na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete godine prošlog stoljeća bila redovito bila pri vrhu turskog nogometa. Bili su pioniri u još jednoj bitnoj stavci, pogotovo u današnjem kontekstu – Goztepe je među prvim privatiziranim nogometnim klubovima u Turskoj. No to mu je donijelo više štete nego koristi.

Dinc Bilgin, čuveni medijski mogul ušao je sa svojim kapitalom u klub 2002. godine, obećavši po običaju povratak Goztepea na trag uspjeha iz sredine prošlog stoljeća. Međutim, razmjerno brzo njegovo poslovno carstvo je krahiralo; Bilgin je zatvoren zbog malverzacija, dok je paralelno s njim u propast otišao i Goztepe. U narednih pet sezona ispali su četiri puta, da bi se 2007. našli u amaterskom rangu natjecanja.

Klub velike povijesti praktički je bio ugašen.

Spas je sigurno bio što je klub baziran u tako velikom gradu i s takvom navijačkom bazom, pa je i privlačenje potencijalnih investitora bilo kudikamo lakše; posebice jer je vrijednost kluba tada bila mizerna. Pojavio se izvjesni Altinbas Holding, tvrtka čijim je kapitalom Goztepe oživio i stigao do drugoligaškog društva 2010. No, nisu ni oni imali uvjete nastaviti financirati klub, pa je njihov ponovni pad uslijedio 2013., kada su ispali nazad u trećeligaško društvo. Veliki dio navijača bio bi vjerojatno tada zadovoljniji da su jednostavno ostali u raljama amaterskog nogometa nego da i dalje proživljavaju takve oscilacije.

Njihova priča 2014. dobiva slične konture kao i ona Brighton & Hove Albiona, novopečenog premierligaša. U sličnom slučaju kao i kod Brightona, Goztepe je odlučio u svoja njedra uzeti Mehmet Sepil, direktor Genel Energy tvrtke koji je ujedno i rođen u kvartu odakle potiče klub. Nakon što je tvrtka uložila devet milijuna dolara, uzlet je napokon mogao krenuti. Lani su stigli do Druge lige, gdje su završili peti, što je dovoljno za plasman u razigravanje za Super Lig. Nakon četrnaest dugih godina, propasti do amaterskog ranga i niza drugih razočaranja zbog kojih naizgled nije bilo spasa posrnulom kultnom klubu, Goztepe je stigao na prag povratka u elitu.

No ne bi to bilo to da ni tu nije bilo drame. Nakon dvije pobjede nad Bolusporom, Goztepe – predvođen karizmatičnim trenerom Yilmazom Vuralom, ekspertom za promociju u viši rang i čovjekom koji je ušao u tursku pop-kulturu – u finalu ih je čekao Eskisehirspor, ponos Anatolije. Eskisehirspor je poveo u 53. minuti preko Ofoedua, te se činilo da je pred Goztepeom još jedna epizoda u kojem će ostati slomljena srca. Međutim, junak priče ispao je Adis Jahović, 30-godišnji makedonski napadač.

Jahović, rođen u Skopju ali nogometno odrastao u BiH, domaćim čitateljima može biti poznat po tome što je u ljeto 2014. godine pojačao Rijeku, kada je stigao iz redova ruske Krilje Sovjetov. Na tada Kantridi se ipak nije zadržao dugo; zabio je čak četiri pogotka Vikinguru u kvalifikacijama za Europsku ligu, a dodao je i jedan Lokomotivi da bi nakon samo tri mjeseca napustio klub i otišao prvo nazad u Rusiju, u Samaru, a onda i u Goztepe.

Upravo je Jahović na izmaku pete minute sudačke nadoknade uspio uklizati i ugurati tešku loptu u mrežu Eskisehispora, za izjednačenje u zadnjoj sekundi i čudesni povratak Goztepea u finalu baraža. Slično kao i Hrvatska one kobne večeri ljeta 2008. u četvrtfinalu Eura upravo protiv Turske na Ernst Happelu, Eskisehispor je bio preuzdrman kasnim izjednačenjem da bi imali mentalne snage pristupiti jedanaestercima. Pogodio je Jahović prvi, pogodili su i Zengin te Mezenga. Živci su napravili svoje, idućih čak pet jedanaesteraca promašile su obje momčadi. Međutim, onaj presudni zabio je Goztepeov Ozkan i slavlje je moglo krenuti.

Tisuće razdraganih navijača provalili su u teren Antalya Arene kako bi proslavili kraj svog „dugog puta“, barem nakratko. Goztepe je četrnaest godina čekao tu večer, a samo čekanje bilo je presvučeno dramatičnim posrtajima i trenucima nade koji to nikada nisu bili, sve do sada. Izmir sada ima predstavnika, koji će po kraju ove mukotrpne ere možda krenuti sanjati nešto novo.

Na kraju krajeva, žuto-crveni dio Izmira nikada neće prestati razmišljati mogu li se vratiti, barem u nekoj varijanti, u te lude šezdesete… 

(Foto: screenshot)