Ovo je 11 najvećih hrvatskih propalih nogometnih talenata

Pojedini će možda doista i ispuniti kopačke koje će im jednog dana ostaviti Luka Modrić, neki klinci sa domaćih pašnjaka će možda stvarno jednom doseći čudesnog Argentinca, ali da je tako lako napraviti karijeru kakvu su imali spomenuti nogometaši Real Madrida i Barcelone, mnogi bi je imali.

Nažalost, mnogi generacijski talenti ostanu samo to – talenti, stotine klinaca nakratko zabljesne u mlađim kategorijama, od njih se očekuje puno i zatim uspore, stanu, a neki se na koncu igrački potpuno ugase puno ranije nego što bi trebali, s puno anonimnijim nogometnim karijerama nego što su ih treballi imati. Ponekad su krive ozljede, ponekad okolina, a ponekad samo luda glava. 

Hrvatski nogomet nije iznimka, a novija povijest pamti nekoliko „čudnovatih slučajeva“...

Na golu nije bilo previše dvojbi. Filip Lončarić bio je golem talent, zicer za reprezentativnu jedinicu dugi niz godina. I doista, kada je bio zdrav i s potpunim fokusom na nogomet, popularni Lonac je u nekoliko utakmica zaključao svoja vrata i bilo je svima jasno kako se tu radi o potencijalu za najveća postignuća, no realnost je ipak pružila nešto drugo, pa je karijeru nakon Dinama nastavio u Gaz Metanu, Željezničaru, Osijeku, Zrinjskom i Tromsou, a gotovo nigdje se nije uspio izboriti za mjesto prvog golmana.

Obrambeni trio počinjemo od Igora Bubnjića. Mladog splitskog stopera Slaven Belupo je 2012. godine promovirao u Prvoj HNL. Djelovalo je tada da bi Bubnjić mogao postati reprezentativni stoper jer je pružao sjajne igre u dresu popularnih 'farmceuta'. U ljeto 2013. stigla je i nagrada za odličnu formu u vidu transfera u Udinese. Koprivničanima je pripalo 1,5 milijuna eura odštete, a igraču petogodišnji ugovor. Te godine dva je puta nastupio i za Vatrene. Prijateljske utakmice protiv Portugala i Južne Koreje njegovi su reprezentativni ulasci s klupe, ali od 2014. i utakmice protiv Malija, nije dobivao poziv. Nažalost, njega su također ozljede usporile, a u Udinama je upisao svega 16 nastupa. Karijeru je okončao sa samo 27 godina.

Vedran Ješe, zajedno s Dinom Drpićem, činio je pouzdani stoperski par u sastavu u kojem su igrali Srna, Eduardo, Kranjčar, Carević, Pranjić, Babić, Šafarić… sve redom ogromni talenti, čije su se karijere raspršile u različitim smjerovima s još različitijim uspjesima, a činili su generaciju, koja nas je predstavljala na Europskom prvenstvu U-21 davne 2004. godine. Nažalost, Ješe je bio jedan od onih koji nisu ispunili očekivanja, a nakon Zagreba i Dinama uslijedili su angažmani u Interu, Thunu, Olimpiku iz Sarajeva, Širokom itd. Zanimljiv je i po tome da se okušao u modnom dizajnu, o čemu smo već pisali na Germanijaku.

Obrambenu liniju zatvara igrač koji je po vokaciji desni bek. Dobro poznato ime je Marijan Buljat, jedan od rijetkih igrača koji je igrao za četiri najveća hrvatska prvoligaša – Dinamo, Hajduk, Osijek i Rijeku. Najbolji je period karijere imao u Dinamu, ali je on naprasno prekinut nakon što mu je na treningu, potpuno nehotice, nogu slomio Eduardo Da Silva, inače njegov veliki prijatelj. Nakon toga se Buljat više nikada nije vratio na staru razinu, koja ga je 2006. dovela i do dva nastupa za Vatrene.

Vezni red započinjemo s najmlađim članom ove postave i igračem koji je tek napunio 24 godine, no već je osam godina na seniorskoj sceni. Iako je njegova karijera daleko od kraja, nikada se u povijesti hrvatskog nogometa nije podigao takav 'hype' oko nekog tinejdžera kao što je to bilo u slučaju Alena Halilovića. Forsirao se kroz medije, prerano je je gurnut u seniorsku reprezentaciju kako bi ga zakaparili ispred Bosne i Hercegovine koja ga je također vrbovala, a sve to prije nego što je pokazao da je dominantan u HNL-u. Pamtimo i nevjerojatnu izjavu Zorana Mamića iz 2012. godine, kada je Halilović imao 16 godina. Na upit novinara o navodnoj ponudi Manchester Cityja od devet milijuna funti za Dinamovog wunderkinda, Mamić je odgovorio:

„Za cifru od devet milijuna funti, koja se spominje u engleskim medijima, ne bismo prodali ni lijevu nogu Alena Halilovića“, rekao je tada. Dvije godine kasnije, Halilović je za pet milijuna eura prodan u Barcelonu.

Anas Sharbini definitivno je jedna od najvećih „što bi bilo, kad bi bilo“ priča u hrvatskom nogometu. Neizmjerno veliki talent, izvrstan udarac, pregled igre, poznata „desna vanjska“ i zavidni trkački kapaciteti trebali su od mlađeg Sharbinija napraviti ne samo igrača koji će biti nositelj Rijeke, već i standardnog hrvatskog reprezentativca. Ipak, to se nije dogodilo, iako valja istaknuti kako Anas nije imao baš neku „lošu“ karijeru. Svojevremeno je bio najveći izlazni transfer u povijesti Rijeke, bio je dio hrvatske reprezentacije na Euru 2008. godine, a autor je i nekih uistinu spektakularnih pogodaka koji se i danas spominju na Kantridi, odnosno Rujevici (Differdange, 2009. godina).

Da je mogao puno više – sigurno je, ali Anas je uvijek bio svoj, drugačiji, poseban… Niti jedan igrač nije imao takav kredit na Kantridi kao što ga je imao on, niti jedan igrač nije u toj mjeri „izdao“ Rijeku kao kad je prešao u Hajduk (s tim sredstvima klub se spasio od bankrota, ali navijači mu to nisu zaboravili), a opet, uvijek je imao neku „auru“ zbog koje će ga se svi navijači rado sjetiti. Igračku karijeru, u sebi svojstvenom stilu, završio je u 29. godini, a ukupno je u HNL-u odigrao 200 utakmica i pritom postigao 54 pogotka.

Mario Grgurović najpoznatiji je po tome da je svojedobno stigao s Lukom Modrićem na probu u Hajduk, a Bijeli su tada počinili jednu od najvećih grešaka u novijoj povijesti kluba. Dražen Mužinić, tadašnji skaut omladinske škole na Poljudu, tvrdi da Modrić nije promaknuo Bijelima, ali...

„Modrić je bio prepoznat i doveden, ali nije se moglo pružiti više od 20 stipendija. Šef škole bio je Marin Kovačić i na toj selekciji je bio i Mario Grgurović, veznjak iz Crnog pokraj Zadra. Ja bih prepoznao i doveo igrača, a šef škole je davao stipendije. Modriću je rečeno da dođe za šest mjeseci, a u međuvremenu je uletio profesor Bašić i odveo ga u Dinamo“, prepričao je popularni Frfa za Slobodnu Dalmaciju.

Spomenimo i da je Grgurović nakon Hajduka, prešao je u redove najvećeg rivala Dinama. Osim za naša dva najveća kluba igrao je i za Međimurje, Istru, Inter Zaprešić, Žalgiris, Goricu, Primorac iz Biograda i Posedarje.

Dejan Školnik bio je veliki talent hrvatskog nogometa, odigrao sjajne kvalifikacije za U-21 Euro 2011. godine, ali ozljeda na reprezentativnom okupljanju preokrenula mu je karijeru. Iako je imao ponudu od rodne mu Slovenije da nosi njihov dres, Školnik se odlučio za zemlju iz koje mu dolaze oba roditelja. Na detaljnu nogometnu i životnu priču o ovom krilnom igraču možete se prisjetiti na Germanijaku.

Stigli smo i do napadačkog terceta, a količina talenta i njuha za gol ovdje se mjerila u količinama koje su trebale biti dovoljne za kucanje na vrata seniorske reprezentacije. Krenimo od Domagoja Abramovića, nekada najveće Dinamove nade i ubojitoga centarfora mladih kategorija kojega je tadašnji trener plavih Velimir Zajec kao 17-godišnjaka postavio u igru u odlučujućoj utakmici Lige prvaka protiv Olympiacosa u Zagrebu. Zajedno s Darijom Srnom, Abramović je bio predvodnik iznimno darovite generacije hrvatskog nogometa, koja je 2000. godine nastupila na Europskom prvenstvu za igrače do 18 godina u Njemačkoj. No, prelaskom u seniorsku konkurenciju, njegov je golgeterski dar dosta otupio i karijeru je, pored brojnih hrvatskih klubova, proveo u Finskoj i Grčkoj. Što se reprezentacije tiče, stao je na dva gola za U-21 selekciju.

Kada je tada 20-godišnji Ante Rukavina odigrao tek 13 utakmica za Šibenik u Prvoj HNL, zabio šest golova i oduševio tehnikom, driblinzima i trkom, Lyon nije dugo čekao prije nego je pred čelnike Šibenika stavio nemoralnu ponudu. Navodno se radilo o sedam milijuna eura odštete, ali je Rukija put odveo u Hajduk. Stigao je pod pritiskom velikih očekivanja i puknuo. U 39 nastupa za Hajduka zabio je devet golova i samo jednom asistirao. Karijera ga je kasnije odvela u Panathinaikos i Dinamo gdje je bio relativno solidan, odradio je i jednu posudbu u danskom Viborgu te u Lokomotivi, a 2016. se umirovio sa svega 30 godina.

Na pitanje tko je najbolji strijelac mlade reprezentacije Hrvatske, vjerojatno bi mnogi od vas dosta dugo pogađali prije nego bi se sjetili Tomislava Bušića. Ovaj rođeni Splićanin i izdanak škole Hajduka odigrao je čak 25 utakmica u dresu U-21 selekcije te zabio 12 golova, dva više od Tomislava Šokote, tri od Josipa Brekala te četiri više od Stipe Perice i Eduarda Da Silve.

Nakon takvih partija u mladoj vrsti, sigurno se od Bušića očekivalo da i u seniorskoj konkurenciji opravda naslov kralja strijelaca iz mini-kockastih. Krenulo je dobro kada ga je 2007. na posudbu doveo Dinamo iz Kijeva, no to nije bila sretna opcija. Već na polusezoni vraća se na Poljud, gdje i ostaje do ljeta 2009. Godine. Od tada je nanizao brojne klubove  -Maccabi Petah Tikva, Simurq, Slaven Belupo, Solin, Vllaznia, Tirana, TFC II, Flamurtari i Teuta, da bi ove sezone potpisao za kosovski SC Gjilani.

(foto: Igor Kralj/Pixsell)