Osijek kao Titanic, brod tone, a orkestar još traži najbolju notu

Malo kada je Dinamo izgledao tromije na Maksimiru — ali rijetko kad je s manje muke zabio dva gola u uvodu i već tada ugasio svaku nadu Osijeka. Dvadeset minuta i sve je bilo gotovo. Kasnije je gost nešto i odigrao, barem od sedamdesete, ali više zahvaljujući izlascima Zajca i Bennacera nego nekoj vlastitoj ideji.

Rožman može kopati alibi u ozljedi Vrbančića, na kojem je gradio derbi-strategiju, ali njegove su početne postavke ostavile dojam improvizacije. Primjer? Čolina — igrač koji je u Maksimiru odigrao već četvrtu poziciju otkako je stigao u Osijek. Lijevi bek koji je bio i krilo, pa „šestica“, a sinoć, eto, desni bek. Lakmus-papir lutanja struke koja je na travnjak poslala čak četiri lijevaka u zadnju liniju. Teško je bilo očekivati da će takav Osijek iskoristiti loš dan Dinama kad su sami razbijeni stalnim promjenama sustava. Nedostajalo je i zeru hrabrosti i samopouzdanja, ali teško da ćeš ga imati kad već neko vrijeme slušaš da si za sve loše kriv ti! I to od ljudi koji bi ti trebali biti podrška.

Sve što je imalo smisla za Osijek dogodilo se od šezdesete minute nadalje, nakon trostruke zamjene i pogotka Mikolčića, i to desnom, slabijom nogom. Pitanja su stara, odgovora i dalje nema: zašto Živković gleda s klupe, čemu Šopov i koliko mu treba da se adaptira? Mnogo pitanja, tragovi odgovora tek u magli. A činjenice nude sliku Osijeka koji će i ovo kolo završiti na devetom mjestu. Doduše, nekako sumnjamo kako će to na Pampasu izazvati dramu ili neke konkretne poteze. Ako je Rožman preživio Belupo i reprezentativnu pauzu, vjerojatno će i Dinamo. Iako… Znali su u Osijeku smjeniti trenere i nakon pobjeda nad Hajdukom, tako da nas ništa ne bi iznenadilo. Sve ovo nas podsjeća na scenu iz Titatnica. Brod tone, a orkestar i dalje traži najbolju notu...

Da se razumijemo — kad bi Simon Rožman bio glavni problem Osijeka, na Pampasu problema ne bi bilo. Oni su dublji, sustavniji. Od pogrešnih odluka do upornog traženja krivca izvan vlastitog dvorišta. Toliko puta smo rekli: klub bez jasne strategije pluta. Kad se trener izabere prije sportskog direktora, kad se slaže svlačionica bez logike, rezultat se sam napiše. Alarmi gore već mjesecima, a sve se i dalje gura pod tepih – od promašaja do strukturalnih rana. I tako, komforna zona postaje trajno prebivalište za one koji tamo odlučuju.

Osijek je oduvijek bio grad domaćih trenera. Zekić, Bjelica – ljudi koji su znali osjetiti puls svlačionice. I zato čudi što se nikome nije upalila lampica na ime Tomislava Radotića. Nije potrebno ići daleko po uzore: Đalović je s mjesta pomoćnika odveo Rijeku do naslova, Jelavić Lokomotivu do respektabilne druge pozicije, odmah iza Dinama i Hajduka. Za tu se poziciju "školovao" godinama i preuzeo uzde kad je sazrio.

A koliko još mora čekati Radotić da ga se netko sjeti? Osvajao je trofeje s juniorima te vjerojatno najslabiju Cibaliju u novijoj povijesti doveo do trećeg mjesta. Čovjek koji poznaje mlade, grad i karakter svlačionice i impuls grada. Ali možda je upravo to problem — karakter. U klubu gdje su „poslušnost“ i „komfor“ valuta opstanka, autentičnost rijetko prolazi. Lakše je, očito, dovoditi trenere sa svih strana i vrtjeti se u krugu — od očekivanja do razočaranja, od ambicije do devetog mjesta. Vrijeme je da netko izađe iz te zone komfora i povuče konkretne poteze. Pa ili pukovnik ili pokojnik. No, bar ćeš znati da si probao nešto napraviti...