Osijek je dobio aplauz, ali još važnije — dobio je identitet

Već se na zagrijavanju moglo naslutiti da se Slaven Belupo neće dobro provesti. Kada je Pajač svirnuo početak, Osijek je krenuo kao da mu netko duguje odgovor. Agresivno, visoko, gladno. Kao momčad koja želi dokazati svima, a ponajprije samoj sebi, da Poljud nije bio pravo lice ove ekipe. Da su prva tri kola bila bliža istini od onoga što se dogodilo protiv Hajduka.

I onda je krenulo.

Osijek je zagospodario Opus Arenom, dok se Slaven Belupo povukao i dugo tražio način kako iznijeti loptu. Bessone nije tražio alibi jer nema prirodnog desnog beka. Nije kukaо, nije dramatizirao, nije se skrivao. Na tu je poziciju stavio lijevog beka, a ovaj je posao odradio rutinski, bez puno filozofije. Osijek je bio bolji u svemu što je bitno. U intenzitetu, duelu, reakciji nakon izgubljene lopte, posjedu, ideji i želji. Bio je gladan. I zato je dobio aplauz. Ne zato što je publika preko noći postala lakovjerna, nego zato što prepoznaje kada momčad igra s glavom i srcem.

"Jako sam sretan zbog naših navijača, zbog ljudi koji su danas na ovakav način napustili stadion. Za mene je to nešto prekrasno. Od samog početka osjećamo njihovu podršku i samo im želim reći – veliko hvala!", reći će Bessone nakon utakmice.

Junaka je bilo više, a posebno se ističu trojica Zagrepčana koji su na Dravi pronašli najbolji nogomet svojih karijera: Roko Jurišić, Luka Jelenić i Luka Vrbančić.. Velika su snaga ovog Osijeka i bilo bi dobro da ih se uskoro vidi na višem katu Opusa, s novim ugovorima na stolu. Jer Osijek se može vratiti tamo gdje želi biti samo ako zna prepoznati ono što već ima. Ne treba uvijek gledati preko plota, čekati skupa imena i velika obećanja. Ponekad su ti najvažniji igrači već u svlačionici. Treba ih samo razviti, zaštititi i vezati uz klub.

A posebno je u tom procesu važan Federico Bessone. Argentinac je, čini se, brzo shvatio što ima u rukama, što mu nedostaje i kako prodrijeti do glava igrača. Ti momci nisu preko noći naučili igrati nogomet. Nisu ga ni zaboravili. Samo im je trebao čovjek koji će im dati smjer, odgovornost i jasnu ideju.

Lani smo pisali da Kolariku treba dati priliku i pustiti ga da igra. Trebalo je, međutim, da prođe gotovo cijeli krug oko Sunca kako bi ljudi na Dravi shvatili kakvog igrača imaju pred sobom. Sada konačno dobiva kontinuitet. A za mladog igrača nema važnije stvari. Pogriješit će, naravno. I treba pogriješiti. Tako se raste, tako se uči, tako se postaje ozbiljan nogometaš. Ali treba mu dati podršku, a ne nakon prve loše lopte i krive procjene vratiti ga na klupu.

Kolarik ima visinu, miran je u zračnim duelima, siguran s loptom i, možda najvažnije, ne paničari kada dođe pod pritisak. Ima onu rijetku hladnoću u reakciji, glavu koja ostaje mirna. Tu je i Jona Ježić, godinu dana mlađi, igrač kojeg je užitak gledati. Kreće se pametno, osjeća prostor, dolazi u završnicu i vidi gol. To je sadašnjost, ali i budućnost Osijeka. I zato bi s njim što prije trebalo sjesti za stol, riješiti ugovor i graditi priču bez odgađanja.

"Jona se jako dobro razvija, prepoznaje situacije na terenu i od početka vjerujem u njega. Sretan sam i zbog Omerovića. Ponekad, tijekom tjedna, stvaram preveliki pritisak na naša krila, no svaki dan na treningu Nail pokazuje koliko je predan, kao i njegovi suigrači".

Njih dvojica trenutno od mladih najviše iskaču, ali nisu sami. Tu su Kalem, Ljatifi, Posavec i još nekoliko dječaka koji čekaju svoj trenutak. Osijek ima materijal. Uvijek ga je imao. Sada mora imati i dovoljno mudrosti da ga ne potroši prerano ili izgubi prekasno. Trebat će strpljenja. Trebat će odvažnosti. Trebat će i hrabrosti kada dođu lošiji dani, a oni u nogometu uvijek dođu. Ali prije svega trebat će vizija. Bez nje nema ni momčadi, ni kluba, niti Osijekova povratka na vrh.