T. NičotaOni rijetki trenuci uživanja
Vrijeme Čitanja: 4min | ned. 11.05.25. | 12:30
Dinamo je protiv Slavena Belupa pokazao koliko je toga propustio u dosadašnjem dijelu sezone. 'Kockice' su tek sad sjele na mjesto, a u Maksimiru se spremaju nove promjene
"Napokon jedna utakmica bez stresa, za uživanje", otelo se na poluvremenu, u prolazu, jednom Dinamovom zaposleniku. Modri su vodili 3-0 protiv Slavena Belupa, a pokazat će se poslije, u nastavku odigrali jednako dobro, možda i bolje, zabili još dva i Koprivničanima utrpali 'petardu'. Da, reći će neki cinično i zlobno, nije to bilo teško kad je Mario Kovačević najbolje igrače ostavio na klupi, kad čuva ljude za finale Kupa, a uz to kalkulira s Dinamovom klupom iduće sezone. Pa, je li mu bolje doći na klupu prvaka ili kluba iz Konferencijske lige? Sve je, baš sve u nogometu, podložno komentiranju, svatko to ima pravo gledati iz svog kuta. No, jednu je stvar ipak teško izostaviti.
A to je uprava ova rečenica s početka. Jer, odmah nam je kroz glavu prošlo, koliko je bilo takvih utakmica ove sezone, pa onda još kad dodamo i onu prošlu, jednako ludu sezonu. Na prste jedne ruke, ne više od toga, mogli smo nabrojati Dinamove utakmice, u kojima se sve znalo do poluvremena. A u kojima se 'rapsodija' nastavila i u drugom poluvremenu. I pritom je bilo svejedno tko je s druge strane, čuva li igrače za Kup, bori li se za ostanak, je li u dugačkom gubitničkom nizu, je li već otpisan iz HNL-a. Kad se, recimo, sjetimo one lanjske utakmice s Rudešom (1-0), koji je statistički bio najgora momčad lige, a u prvom poluvremenu promašio je tri-četiri zicera... Puno je više bilo takvih utakmica, nego ovakvih kakve smo vidjeli u subotu. I, jasno, prvo pitanje koje dolazi u misli glasi: 'Zašto? Zašto si je Dinamo dopustio da uopće dođe u situaciju da svoju najbolju utakmicu odigra u trenucima kad više ne ovisi sam o sebi. Zašto su si takvu situaciju dopustili igrači, treneri, ali možda i prije svih, oni koji su trenere smjenjivali i imenovali?' Da je Dinamo odigrao još četiri-pet, kamo li više ovakvih utakmica u HNL-u ove sezone, sad bi već svi u Maksimiru bili na odmoru. S peharom u rukama i medaljam oko vrata.
Dinamo trenutno ima 61 bod. Od moguća 102 boda. Dakle, izgubio je 41 bod. Dosad u Ligi 10 Modri su osvojili najmanje 73 boda, u sezoni 2017./18., osvojili su tada i naslov, ali također konfuzno mijenjali trener, čak i Nikolu Jurčevića, koji je taj naslov donio. Izgubili su, dakle, tada ukupno 35 bodova, što je proglašeno neuspjehom i sramotom, bez obzira na trofej. Znači, da je ove godine Dinamo, recimo, izgubio tih 'sramotnih' 35 bodova, sad bi bio uvjerljivo prvi, imao bi pet bodova više od Rijeke. To je samo dokaz, koliko je Dinamo podbacio. I koliko je malo trebalo, poneka dobra utakmice više, da već sad sve bude na mjestu. Opet, trebalo je i tako malo da Dinamo već odavno ispadne iz utrke za naslov, pogotovo nakon onog poraza u Velikoj Gorici, kad Rijeka i Hajduk nisu primili Dinamov poklon.
Golovi protiv Slavena, jedan ljepši od drugog, majstorske akcije, potezi, eurogolovi. Od onog Stojkovićevog do Rogovog, onaj Sučićev također. Sve je, baš sve štimalo u Dinamovoj igri pa i to što je Marko Rog zabio svoj prvi gol od povratka u Dinamo, u 100. utakmici u plavom dresu, to je isto imalo simboliku. I ta proslava pogotka, koju je nakon utakmice naglasio Sandro Perković, kao dokaz idilične atmosfere u svlačionici. Sve je, eto, tek sredinom svibnja sjelo na svoje mjesto, Dinamo je tek na kraju sezone posložio 'šampionske kockice'. I pokazao kako bi izgledala sezona da je sve bilo 'normalno'. Nije upitno kako bi Dinamo izgledao, kako prolazio da su zdravi bili Sučić, Petković, Mišić u većem dijelu sezone, da je Galešić došao ranije i prije se adaptirao i prodisao u Dinamovoj svlačionici, da je Stojković imao kontinuitet, zdravlje i povjerenje trenera i odavno uhvatio formu, koliko je mogao dati Rog da nije bio ozlijeđen, ali i da je više bio u fokusu Perkovićevih prethodnika...Upitno je, ono što mnoge muči, je li Dinamo i bez svega toga mogao dati više, barem bod-dva više, da bude dovoljno za naslov, da ne ovisi o drugima.
No, koji god zaključak svatko za sebe donio, ono s čime se svi trebaju pomiriti jest da je ovo bila doista jedna rijetka utakmica. Nije početak jednog niza, nije možda niti kraj, ali je pitanje koliko ćemo takvih Dinamovih utakmica gledati. Jer, baš kad smo dočekali sve 'kockice' na svom mjestu, Dinamo ide u novo preslagivanje. Baš kad smo dočekali jednu od utakmica sezone Petra Sučića, kad smo dočekali da on i Luka Stojković zajedno predstave svu raskoš talenta, da im se priključi i Martin Baturina ponekim svojim potezom, shvatili smo da je doista to bio rijedak trenutak uživanja. I da na ljeto slijedi nova neizvjesnost. Sučić odlazi, Baturina možda, Stojković bi trebao ostati. Bez obzira kako završila sezone, bio Dinamo prvak ili ne, protiv Slavena smo, zapravo, vidjeli što je sve Dinamo ove sezone propustio. I koliko je malo, još samo 180 minuta, potencijalno užitka s jednom generacijom ostalo u Maksimiru! A koliko će onda trebati da opet dočekamo ovakvu utakmicu? Bez obzira na protivnika.
