Omiljeni Dinamov Poljak: „Svi žive za Dinamo, bilo je to najbolje razdoblje moje karijere“
Vrijeme Čitanja: 3min | pet. 29.05.26. | 16:06
Damian Kadzior stigao je iz redova Górnik Zabrze, a za Dinamo je u 78 nastupa došao do brojke od 21 gola i 22 asistencije te vrlo brzo postao miljenik navijača
Malo tko ostavi dubok trag među navijačuima u kratkom roku kao što je to napravio bivši poljski reprezenetativac Damian Kądzior u Dinamu.
Stigao je iz redova Górnik Zabrze, a za Dinamo je u 78 nastupa došao do brojke od 21 gola i 22 asistencije. U razgovoru za knjigu "Vatrena srca. Priča o hrvatskom nogometu" autora Jakuba Kubielasa prisjetio se svog boravka u Zagreb.
„Dovoljno je pogledati primjere Majera, Gvardiola ili Ivanušeca. Pa čak i Danija Olma, jer oni su u stanju dovesti igrača iz Španjolske i od njega napraviti zvijezdu. Kod mene je bilo malo drugačije, jer je moj prodajni potencijal bio drukčiji. Da sam bio mlađi i imao iste brojke, vjerojatno bih bio prodan za pet do šest milijuna eura. Iz tjedna u tjedan sve sam više shvaćao o kakvom je klubu riječ. Izvan juga zemlje, svi žive za Dinamo. Bio sam šokiran“, započeo je Poljak.
Potom je dodao:
„Górnik Zabrze, iz kojeg sam došao, za poljske je prilike vrlo velik klub, ali u Zagrebu je razina zanimanja bila još veća. To je bilo najbolje razdoblje moje karijere. Navijači su me prihvatili kao svoga, čak su me prozvali 'poljskim Beckhamom'. U dvije sezone imao sam najveći prosjek asistencija u klubu. I danas dobivam poruke: 'Vrati se u Dinamo'. Događalo se da u restoranu jedemo besplatno - kao Kamil Glik u Torinu. To je bilo nešto nevjerojatno.“
Dotaknuo se igranjem s Brunom Petkovićem:
„Ne znam bih li ga uvrstio među tri najbolja igrača s kojima sam igrao - naravno, uz Lewandowskog. Nevjerojatan potencijal. Izvan terena vrlo miran, šutljiv. Kao 'devetka' imao je karakteristike klasične 'desetke' - više ga je veselila asistencija nego gol, što je često živciralo trenera Bjelicu. Vještina, tehnika, kretanje - a uz to i fizičke predispozicije, jer je ipak komad od čovjeka - ostavljali su ogroman dojam. Kad je zabio gol Brazilu, bio sam ponosan što sam mogao igrati s takvim igračem."
Najzvučnije ime s kojim je igrao u Dinamu ipak je Joško Gvadiol:
„Šalim se da je Joško zabio prvi gol nakon moje asistencije - da sam ga ja promovirao. Centaršut iz kornera, netko ga nije ispratio, a on je na pet metara podmetnuo lijevu nogu. Već tada je bio nevjerojatno fizički spreman. Takvo nešto kod 17-godišnjaka nikad prije nisam vidio. Potencijal je ogroman. Mogao je igrati stopera, lijevog beka - svugdje se snalazio. Izvrsne predispozicije, savršena tehnika. Kad sam odlazio iz Dinama i pitali su me tko će napraviti najveću karijeru, bez oklijevanja sam pokazao na Gvardiola.“
Za kraj se dotaknuo Gvardiolove skromnosti:
„To je dečko koji svaki odmor provodi u Hrvatskoj s prijateljima. Bilo je nevjerojatno to što, kad smo igrali utakmicu Kupa, po Joška - koji još nije imao vozačku dozvolu - roditelji nisu dolazili Mercedesom. A već je tada poprilično zarađivao, govorilo se o transferu za 20 ili 30 milijuna eura. Mogao je imati sve. Umjesto toga, sjeo bi u tramvaj i zajedno s navijačima s Maksimira išao kući. Bio sam šokiran."