Novi gazda, stari kućni red: u ponoć se i dalje ide u sobu

Ali ne treba se previše zavaravati toplinom prvih dana. I najmirnije more zna poslati val kada mu netko predugo skače po površini. Kažu da Bilić ima i drugu stranu, onu koju upoznate kada mu se nešto ne svidi. A reda, kako god okreneš, mora biti.

Vatreni na Rujevici treniraju jednom dnevno, u poslijepodnevnom terminu. Plan je govorio o 18 sati, ali satnica je pomaknuta pola sata unaprijed. Nije to revolucija, naravno. Ali u Vatrenom mikrosvijetu, gdje se raspored ručka, sna i masaže prati gotovo kao tečaj eura, i pola sata može biti vijest.

Prije treninga dvojica igrača odlaze pred medije. Nakon toga novinari i snimatelji dobivaju svojih 15 minuta uz teren: dovoljno da se uhvati nekoliko kadrova, čuje pokoji povik, snimi sprint, šut ili smijeh među igračima. Dovoljno, ukratko, da televizije imaju materijala, a da izbornik ipak ne mora otkrivati sve karte prije utakmice.

Kada kamere nestanu, počinje pravi posao.

Prvi na pozornicu stupa Nick Davies, čovjek zadužen za kondicijski dio. Glas mu je snažan i prodoran, pokreti uhodani, a program vođen bez suvišne filozofije. Igrači su ga, čini se, brzo prihvatili. Prate upute, odrađuju zadatke, nema previše pogleda prema satu ni onog klasičnog nogometnog pregovaranja s vremenom: “Još samo jedna serija?” Kod Daviesa se, očito, ne pregovara. Kod Daviesa se trči.

Uz njega je i Fedor Kulušić, a dok oni pale motore reprezentativnog stroja, Vatroslav Mihačić na drugom dijelu travnjaka radi s vratarima. Livaković, Pandur i Kotarski imaju svoj svijet, svoju dinamiku i vlastiti mali rat.

Analitičari Terzić, Osmanović i Bilić traže idealne položaje za snimanje. Prvog dana popeli su se na semafore koji okružuju pomoćni teren Rujevice a već sutradan tražili su novi kut. U akciji je i dron. Nema više samo “vidio sam s klupe” i “učinilo mi se da je kasnio”. Danas sve postoji u kadru, iz zraka, sa strane, iz trećeg reda. Snimljeno, crno na bijelo.

Reprezentacija tako dobiva svaki mogući podatak o sebi. Tko kasni pola koraka, tko stoji preširoko, tko je preblizu, tko se otvara, a tko se skriva iza protivničkog veznog.

Uz teren su i dva liječnika, četiri fizioterapeuta te jednako toliko ekonoma. To je mala vojska bez koje ni najveći nogometni general ne bi mogao dobiti bitku. Nogometaši jesu glavni glumci, ali predstava ne bi počela bez ljudi koji pripreme dres, zalijepe zglob, namjeste terapiju, pronađu izgubljenu čarapu i riješe problem prije nego što on uopće postane problem.

Slaven Bilić uvodni dio treninga promatra s određene udaljenosti, najčešće u razgovoru s Nikolom Jurčevićem. Tu su još Danilo Butorović i Dean Računica. Četvorica se utabore dovoljno daleko da vide cjelinu, a dovoljno blizu da čuju detalj. Promatraju, komentiraju, uspoređuju dojmove, pa nakon kondicijskog uvoda Daviesa i Kulušića preuzimaju uzde.

Goran Kovacic/Pixsell

To je onaj trenutak kada trening prestaje biti samo trčanje, rastezanje i znojenje, a postaje nogomet. Pozicije, kretnje, reakcije, automatizmi. Na Rujevici je i Aljoša Asanović, sada u ulozi koordinatora reprezentacije. Legendarni veznjak stoji uz teren, promatra i upija detalje. Možda mu kroz glavu prođe pokoji pas koji bi danas, u doba dronova, GPS-prsluka i videoanalize, analitičari secirali iz šest kamera i tri tablice i pitali se: “pa kako je to moguće”. Nama koji smo rasli uz njegove bravure - redovito prođe kroz misli kada vidimo Aljošu uz travnjak.

Tu je i direktor reprezentacije Stipe Pletikosa, miran kao i uvijek, a na svom stalnom mjestu je team managerica Iva Olivari. S hrpom papira, rasporeda, telefona i rješenja za svaku moguću nevolju. Ako reprezentaciji nestane lopti, pronaći će ih. Ako kasni autobus, stvorit će drugi. Ako netko ne zna gdje mu je putovnica, vjerojatno će je Iva izvući iz ladice prije nego što vlasnik shvati da ju je izgubio.

Trener za prekide nije viđen na djelu. Njegov trenutak dolazi tek kada se kamere ugase, a novinari napuste Rujevicu. To je, uostalom, logično. Prekidi su danas nogometna nuklearna fizika. Ne pokazuješ protivniku gdje skrivaš detonator, pogotovo ako ti utakmicu može odlučiti jedan dobar blok, jedan precizan centaršut i jedan centimetar nečije glave. Ili u slučaju Matanovića - milimetar.

Pravila iz Dalićeve ere nisu se bitno promijenila. Igrači su uglavnom slobodni do ručka, a to vrijeme svatko koristi prema vlastitim navikama. Većina će odraditi dodatni trening u teretani, neki će ukrasti još koji sat sna, dok će drugi izaći na terasu Hiltona i pogledom na Kvarnerski zaljev pokušati uvjeriti sebe da su na odmoru.

Rujansko sunce, more i pogled koji prodaje razglednice.

Ručak i večera su obavezni. Sobe se zatvaraju u ponoć. Nema tu velikih demokratskih eksperimenata. Vatreni nisu studentski dom, a reprezentativna akcija nije maturalac. Možeš gledati more, možeš popiti kavu, možeš odspavati, ali u ponoć moraš biti u sobi. I to je sasvim dovoljno jednostavno pravilo da ga razumije i čovjek koji je cijeli dan proveo na TikToku.

Bilić je prve dane iskoristio za sastanke. One službene, sa stožerom i ljudima koji čine sustav A reprezentacije, ali i one važnije, s igračima. Može se pretpostaviti da će biti i niz individualnih razgovora, jer svaki novi izbornik mora svojim ljudima objasniti gdje ih vidi, što od njih traži i kako zamišlja njihovu ulogu.

Nije dovoljno samo nacrtati strelicu na taktičkoj ploči. Nekad je potrebno sjesti s igračem, pogledati ga u oči i reći mu: “Ovdje te trebam. Ovo je tvoje mjesto. Ovako možeš pomoći.”

U konačnici, dojam s Rujevice jest da Bilić nije došao izokrenuti stol, baciti stare papire kroz prozor i proglasiti promjene iz temelja. Zašto bi? Hrvatska reprezentacija najveće rezultate u povijesti ostvarila je upravo u Dalićevu mandatu. Nema ozbiljnog čovjeka koji će takvu ostavštinu tretirati kao nešto suvišno i nepotrebno.

Bilić donosi svoj karakter, svoj glas, svoje ljude i svoje ideje. Donosi otvoreniju komunikaciju, drukčiju energiju i možda poneki taktički detalj koji će se s vremenom pokazati važnijim nego što danas izgleda.

Ali za sada, na Rujevici se ne događa revolucija.

Događaju se detalji. A detalji čine - razliku!