T. NičotaNe možeš protiv velikih dečki igrati s loptom za plažu... To više ne prolazi!
.jpg.webp)
.webp.webp)
Vrijeme Čitanja: 5min | ned. 04.10.26. | 15:00
Vjerujemo u buđenje, nadamo se da je popis za Yamalov dres unaprijed sastavljen i da se o njemu neće razmišljati u Splitu. I da je Hrvatska shvatila da svoje najveće pobjede nije ostvarila samo na talent i 'hakl', već zhavaljujući obrani, bacanjem na glavu, travi u zubima. Ova Hrvatska je sve suprotno!
Kad je od Zlatka Dalića preuzeo kormilo reprezentacije, Slaven Bilić znao je, okvirno, što ga čeka. Svakodnevne usporedbe s najtrofejnijim, teško dostižnim izbornikom, iza ugla Španjolska (dvaput) i Engleska, koje igraju atomski nogomet, koje su, definitivno, bolje od Hrvatske. I tri poraza, koliko god bila realna, u četiri utakmice doista su udarac na imidž Vatrenih pa i na njegov opus. No, ovakav debakl na samom početku nije mogao očekivati niti on, niti itko. Čak 11 golova od Španjolaca i Engleza u mreži Livakovića, još jedan u pobjedi protiv Češke (2-1), puno, previše. Tih 4-1 La Roje, onda i 0-7 na Rujevici protiv Tri lava, to je izvan svih crnih scenarija koje je itko mogao zamisliti. A s obzirom da nas čeka još jedan dvoboj protiv Španjolske, glava boli već i prije tog susreta na Poljudu.
Logično je da je izbornik prvi na udaru nakon takvih očajnih večeri, iako su, naravno, krivi i igrači. Koji, većina njih, igraju ispod svoje razine. No, ako tražimo najveću pogrešku i krivnju Slavena Bilića za ove epske potope, mogli bismo je pronaći u onim prvim danima izborničkog mandata, od onog prvog medijskog nastupa, kad je najavio što namjerava raditi na klupi reprezentacije.
"Naravno da Ligu naciju shvaćamo ozbiljno, ali naš su glavni fokus kvalifikacije za Euro i pripremo se za njih. U Ligi nacija je osnovni cilj biti treći, zadržati se u najjačoj grupi, ali iskoristit ćemo te utakmice i da vidimo neka nova imena, da isprobamo neke stvari.", bio je tada Bilić vrlo iskren i direktan, nije ništa skrivao. Pa ni to da Gvardiola i Vuškovića vidi kao prvi, glavni stoperski par za budućnost te kasnije, nakon prvog popisa, da će svim napadačima u ovim utakmicama dati šansu, da želi vidjeti Mišića jer vjeruje u njega, da bi Perišić mogao biti lijevi bek... Bilić ništa nije skrivao, odgovarao je vrlo konkretno na svako pitanje. Međutim, kao da je baš to korijen svega ovoga što nam se dogodilo protiv Španjolaca i Engleza.
Naime, nakon ozbiljne partije i pobjede protiv Češke, Hrvatska se doista počela ponašati kao da je Liga nacija samo priprema za - nešto. Jer, primarni cilj, biti treći smo gotovo dosegnuli, Čehe ćemo, valjda, još jednom svladati. Ili barem nećemo izgubiti. Bilić je, sukladno obećanju, počeo isprobavati, mijenjati, davati šansu svima i to je legitimno, no, jako nas je koštao takav pristup. U Sevilli smo u utakmicu ušli kao da smo već izgubili, tako smo i odigrali, važnije je bilo 'užicati' dres Yamala, nego ga zaustaviti. Kad vidiš iskusnog Ivana Perišića, u tom trenutku kapetana, da na poluvremenu gotovo dvostruko mlađeg klinca traži dres i skida svoj, odmah znaš da nešto nije u redu! Kao da smo došli na izlet, na maturalac. Tih 4-1 na kraju je ispalo solidno kako je moglo biti, a pogotovo solidno kako nam je bilo na Rujevici protiv Engleza. Opet potpuni raspad, 'laganica', početničke greške, tek zrno volje i želje i Englezi su nam ispostavili račun. Kao da je Hrvatska došla nakon Praga igrati nogomet s onom loptom za plažu, onom koju nosi vjetar i ne možeš je kontrolirati. Kao da je došla odigrati dvije rekreativne utakmice, malo 'odhaklati' u svojem stilu pa onda još dočekati svjetske prvake u Splitu.
I Bilić, a očito i igrači, predoslovno su shvatili tu početnu tezu da je Liga nacija priprema za nešto drugo, da će svi dobiti šansu, da će ih većina barem jednom biti i na tribini. U takvom ozračju, možemo nagađati jer im ne svjedočimo, možda su i treninzi preopušteni, nema klasične borbe za dres, za mjesto u momčadi. Nenamjerno, naravno, Bilić je napravio potpuni kontraefekt. Umjesto da nakon Dalićeva odlaska, na početku nove ere i novog miješanja karata, baš taj motiv, želja za dokazivanjem i nametanjem izborniku, budu primarni cilj i svrha ovih utakmica, sve se pretvorilo u spomenuti maturalac, a maturalac u 'katastrofu'. To u današnjem nogometu više ne prolazi, nema 'labavo' nikad i ni protiv koga. Nema ni rezultata bez obrane, bez prilagodbe na suparnika, bez promjena ritma, trke, siline. Hrvatskoj to nedostaje, kao što joj nedostaje spoznaja o vlastitoj snazi.
Naime, iako stalno živimo u uvjerenju da smo sve u prošlosti napravili svojim talentom, prepoznatljivom igrom, aktrakcijom, stvarnost je, zapravo, drugačija. Većinu velikih pobjeda zaslužili smo čvrstom obranom, 'bacanjem na glavu', travom među zubima. I tek onda individualnim majstorijama naših ekstraklasa! Uzdanje u to da ćemo nešto napraviti na talent, na nepredvidljivost, to je velika zabluda! U koju su, očito, upali i Bilić i igrači, s jedne strane očekujući poraze od Španjolske i Engleske, s druge vjerujući da će ih taj talent izvući da baš ne nastrdaju, a možda naprave i nešto više. Na kraju se dogode epski debakli!
Opet, vjerujemo i dalje. Jer, znamo da Hrvatska osim talenta i uspješne prošlosti oduvijek ima onaj isti nagon za preživljavanjem. Inat, DNK ratnika, koji nikad ne odustaju. Znali smo teško gubiti, biti na podu, često su nam odbrojavali, ali onda smo se vraćali. Nekom velikom pobjedom, nekim strašnim, nemogućim preokretom. Pa, vjerujemo, eto, da bi Španjolska na Poljudu mogla biti ta prilika, ne mogu ni svjetski prvaci stalno igrati savršeno, vidjeli smo ih i protiv Čeha, postoje trenuci kad ih se može uhvatiit na krivoj nozi. Pogotovo nakon tri pobjede, možda su i malo umorni, možda je vrijeme za jednu njihvou slabiju izvedbu. Nadamo se da baš protiv njih možemo okrenuti dojam i zaboraviti tih 0-7 s Rujevice. Jasno, nadamo se i da je popis za Yamalov dres sastavljen unaprijed, da neće trebati o tome razmišljati tijekom utakmice... Nego razmišljati kako do pobjede, kako biti bolji, kako biti ona prava, odlučna Hrvatska!