Mario Maloča u Žutom kartonu: „Kapetan Hajduka ne ide u Dinamo i amen. Đalovićeva ruka kao rampa, Vušković je igrao previše“
Vrijeme Čitanja: 8min | čet. 29.10.26. | 12:45
Ispričao je i priču o njegovom kumu, Tonćiju Kukoču Petraellu, za kojeg se prisjetio kako je preskočio jedne ljetne pripreme zbog bolesti, da bi se onda pojavio na okupljanju tamniji nego James Dens
Mario Maloča jedan je od onih gostiju s kojima vrijeme prođe dok se pukne prstima. Bivši kapetan Hajduka, također i legenda poljske Lechije, danas je član Maksimira, zagrebačkog niželigaša u kojem paralelno igra za seniorsku momčad, ali i gradi svoj trenerski put preko rada u mlađim kategorijama kluba. Rođeni Zagrepčanin, a 'dite' Hajduka, nije netko koga se može ugostiti svaki dan, a iako mu nije problem bio dati mišljenje ni o Dinamu, Rijeci ili Hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, razumljivo je zašto je s njim prva, glavna i najveća tema – Hajduk.
„Kapetan Hajduka ne ide u Dinamo i to je za mene amen“, rekao je u jednom trenutku podcasta pa se prisjetio ponude zagrebačke momčadi.
„Nakon osvojenog Kupa slijedi Superkup, ali tadašnji trener Igor Tudor mi objašnjava dan prije utakmice da neću igrati zato što se prodajem. Što ne razumijem ni danas. Rekao sam mu da je u redu što se prodajem, ali da još nisam prodan. I nisam igrao taj Kup. Zatim je stigla ponuda Dinama. Ponavljam, kapetan Hajduka ne ide u Dinamo i to je za mene amen. Znam da će se Božo Radošević sada nasmijati, ali to je tako. Možda je karijera mogla otići u nekom drugom smjeru, ugovor je s i financijske strane bio dobar, ali i dan danas mislim da sam napravio pravi potez.“
Zdravko Mamić zna biti uvjerljiv...
„Dinamo je bio maksimalno korektan, ja to stalno ponavljam, ali jednostavno ja sam rekao ne i tu je bio kraj. Zdravko nije ni pokušavao nagovarati, poštovao je moju odluku i u pet minuta je sve bilo završeno.“
Rođeni Zagrepčanin, a u Split je došao preko – Kamen Ingrada. Kako to?
„Igrao sam za juniore Kamena protiv Hajduka, izgubili smo 0-3, ali trener Španjić mi je rekao da je vidio nešto zanimljivo pa me pitao bi li došao na zimu na probu. Mislim, tko iz Kamena ne bi išao u Hajduk čak i da nije navijač, a ne netko poput mene kome je Hajduk san? Trebao sam ići sedam dana na probu, ali na kraju sam ostao tri tjedna. Na kraju sam zadovoljio, s tim da Joška Španjića moram naglasiti, jer on je taj koji me ostavio u Hajduku iako je njegov sin Roko, koji je '90. godište, igrao stopera. Ne bi baš svako sinu doveo konkurenciju, zbog čega uvijek ističem da je upravo Joško Španjić jedan od najzaslužnijih za moju karijeru.“
Debi za prvu momčad?
„S juniorima sam bio u Puli, a Rijeka je na Kantridi dobila našu prvu momčad 4-0. Boris Živković se ozlijedio na toj utakmici, a kako se odmah iz Rijeke išlo za Đurđevac gdje smo igrali Kup, mene su preko noći priključili prvoj momčadi. Ne znam jesam li ikada osjetio veći strah nego tada. Po noći se pojavim u hotelu, a sutra ujutro sam na doručku s igračima. Sve u redu, nekada ranije sam trenirao s tim igračima, lakše mi je bilo jer je trener bio Robert Jarni koji me vodio u juniorima, ali svakako se sjećam da sam došao sat vremena prije doručka i čekao kako slučajno ne bih zakasnio.“
Ukupno je za Hajduk upisao 212 nastupa, uz osvojena dva Kupa. Jednog je podigao kao kapetan...
„Za Dinamo sam igrao do nekakvih mlađih ili starijih pionira, bio standardan, ali onda se pojavio Dejan Lovren iz Karlovca, tu je bio i Tomislav Barbarić, dva stopera koji su u to vrijeme bili takvi da je odluka Dinama bila da će oni imati prednost, nakon čega sam odlučio ići okolnim putem. I dan danas mislim da je u toj dobi najvažnije igrati. Na kraju sam preko Maksimira, Zagreba, Intera i Kamena došao do Hajduka.“
Lechia je bila prva stanica poslije Hajduka, gdje je danas u Top 10 po broju nastupa za klub.
„Danas kad gledam, bila je to jedna od najboljih odluka u mojoj karijeri, u Gdanjsku sam proveo možda i šest najljepših godina života. Navijači su strastveni kao u Splitu? Da, samo što nema pritiska. Sjećam se, počelo prvenstvo, najave su bile da bi se Lechia mogla 'potući' za naslov, ali start je bio odmah poraz. Nakon utakmice se išlo na druženje s navijačima, dati im ruku... Mislim, ja dolazim iz Splita gdje nakon poraza ne ideš dalje od prve reklame pored terena i to je to. Uostalom, u Splitu ti žena u pekari neće prodati kruh kada se izgubi utakmica, dok je u Poljskoj drugačije.“
U to je vrijeme glavni igrač Lechije bio Flavio Paixao.
„Sjajan igrač, iako se nismo razišli u dobrim odnosima. Portugalci su malo specifični. Njega je jedan trener maknuo iz momčadi, uzeo mu kapetansku vrpcu, onda je on htio maknuti tog trenera iako smo mi drugi bili za tog trenera, nakon čega mi nije htio dati ruku... Ali, ponavljam, igrački je bio top. U našoj zadnjoj sezoni smo ispali iz lige, s tim da se tada i klub prodavao, turbulentna je bila cijela sezona.. Ali, on je u Lechiji isto što je Marko Livaja u Hajduku. Igrački izvrstan, a ovu drugu stranu neću komentirati. Razlika Ekstraklase i HNL-a? Kod nas se igra bolji nogomet s tehničke strane, fizički mi je najzahtjevnije bilo u 2. Bundesligi, dok je kvaliteta nekako najveća u Poljskoj.“
Kroz karijeru je igrao s brojim igračima, a 'mamac za klikove' na svakom sportskom portalu je njegov kum Tonći Kukoč Petraello.
„Kuki? Najspremniji igrač s kojim sam igrao. Žao mi je što se na jednom višem nivou zadržao malo dulje jer je to zaslužio, ali ona majica ga je obilježila. Zaslužio je više, premda je i on zadovoljan karijerom. On je primjer drugima, radom, odricanjem, posvećenošću. Razlika između njega mladog i danas? Ma isti je. U redu, u nekim je stvarima sazrio, ne radi sad baš gluposti kao kad smo bili djeca... Vrhunski čovjek i prijatelj. Isto je kao mlad debitirao za Hajduk, da je tada bio toliko ozbiljan kao danas, sigurno bi ostavio veći trag u Hajduku. Sjećam se, mi na pripremama, on se ne pojavi jer je rekao nešto u stilu da je bolestan ili da ga boli zub, a dođe onda tamniji od Jamesa Densa budući da se cijelo vrijeme kupao na Jadrana, ha, ha.“
Jedna od tema bio je i Luka Vušković, koji je danas zvijezda Brightona, s tim da je kao mlad u Hajduku po našem gostu – igrao previše.
„Meni se poklopilo idealno, jer kad nisam igrao, mi smo igrali loše ili izgubili. Sjećam se jednom, Jarni je bio trener, a Torcida upala na trening. I sada, ovi stariji igrači iskoračili, Torcida nešto napala Jarnija, što ti ovako, što ti onako... Kaže jedan od njih, što sad, Maloča igra... A ja se sakrio iza suigrača. Taj isti navijač kaže, zašto ne igra Maloča više, momak je sjajan... A ja odmah iskoračim da me vide. Sada, iz ove perspektive, ispalo je super da malo igraš, malo ne. Stvarno nije lako mladom igraču odmah upasti u udarnih 11 i biti standardan. Kad je tema Vušković, mislim da je tada kao mlad igrač igrao previše. On je izvrstan igrač, nema se što o njemu pričati, bit će sve bolji i bolji, ali ja stvarno vjerujem da u to vrijeme, kad je tek počeo u prvoj momčadi, da je igrao previše.“
U HNL-u se susreo s brojnim sjajnim napadačima, koga pamti kao najtežeg?
„Vašeg gosta koji je isto bio na Žutom kartonu, Radomira Đalovića. S njim mi je bilo jako teško. Ja sam bio mlad, zelen, a on iskusan i snažan. Sjećam se jedne utakmice, 1-1 je završilo, mislim da je Čop zabio za nas, a Anas Sharbini... Probijao je po desnoj strani, ja sam ga htio ići sjeći, ali kad mi je Đalović stavio ruku, kao da mi je rampu stavio. Kako smo krenuli, tako me odgurao sve dok Anas nije zabio gol. On mi je bio jako nezgodan. I Fatos Beqiraj, njega također pamtim kao nezgodnog za čuvanje.“
Cijeli podcast pogledajte u nastavku: