Luka Vrbančić o preporodu Osijeka: "Nakon prvog treninga sve je dobilo smisao"

A onda ono neizbježno: kako je Osijek, koji je još jučer djelovao kao ružno pače, preko ljeta pronašao ogledalo i ugledao labuda u odrazu?

"Iskreno, ne znam što bih vam rekao. Ne mogu reći da sam očekivao baš ovako nešto, ali imao sam neki dobar osjećaj.“

Taj osjećaj stigao je s prvim Bessoneovim treningom. Nova energija, jasna ideja i najvažnije — igrači su povjerovali.

"Odmah se vidjelo kuda sve to vodi. Najednom je sve dobilo puni smisao. Mene je dobio već na prvom treningu, energijom i vizijom nogometa. Počeo sam vjerovati, a brzo su se priključili i suigrači.“

A kakva je to Bessoneova vizija?

"Cilj je imati dvije ekipe. Prvu bez lopte — karakter, presing, agresija, grizenje. Drugu s loptom — nadmoć, okomitost, nametanje. Zvuči jednostavno, ali očito se moralo puno toga poklopiti da bi funkcioniralo.“

Zvuči jednostavno, ali ta riječ je u nogometu najveća prevara. No, kako je Osijek konačno uspio da ono što igra preko tjedna na treningu prenese vikendom na utakmicu?

"Mi smo to pokušavali i ranije, kod svih trenera. Ali kao da prije nismo dovoljno vjerovali u ono što radimo. A ako ne vjeruješ, teško ćeš trening preslikati na utakmicu. Kod Rožmana je možda bilo drukčije, ali tada ne zabiješ, počneš gubiti i ode i vjera. Ode samopouzdanje.“

Vrbančić zasad ima tri utakmice i svih 270 minuta u nogama. U momčadi koja pobjeđuje to je najljepša statistika.

"Dobro je. Neka samo potraje“, kaže kratko, bez velikih parola.

Kad je posljednji put povezao tri pobjede?

"Vjerojatno još u Dinamu. Ili možda u Lokomotivi, ako smo igrali Kup preko tjedna.“

Danas je jedan od onih koji diktira ritam igre Osijeka. Lopta mu se vraća, suigrači ga traže, a on se ne skriva. Bez alibi nogometa. Veznjak koji voli imati odgovornost.

"Paše mi to. Imam loptu u nogama 60-70 puta, volim loptu i to mi je forte. Imam samopouzdanja i osjećam da mi suigrači vjeruju.“

Bessone, kažu, nema previše sentimenta prema godinama, imenu na dresu ili broju nastupa. Tko je dobar taj tjedan, igra. Ostali neka gledaju, uče i čekaju novu priliku.

"Šef ne gleda imena i godine. Igraju oni koji su zaslužili na treningu ili oni koji mogu najbolje prenijeti njegovu ideju na teren. Relativno sam mlad, ali osjećam odgovornost svoje pozicije. To mi je i izazov, a volim izazove.“

Uz Vrbančića igraju još mlađi…

"Dobri su. Uče, upijaju. Da nije tako, ne bismo bili tu gdje jesmo.“

A gdje je Osijek? Za početak — u euforiji. To je možda najopasnija, ali i najljepša riječ.

"Osjeća se da je grad procvao. Ljudi su sretni, traže se karte, podrška je velika. Puno smo im ostali dužni. Vrijeme je da im vratimo taj lijep osjećaj.“

Naravno, s pobjedama dolazi i pritisak. U Hrvatskoj se nakon tri dobra rezultata već dijele medalje i biraju europske skupine. Vrbančić ipak povlači ručnu.

"Polako. Tek smo tri utakmice odigrali, još su 33 pred nama i Kup. Nema smisla sada izgorjeti. Volim pritisak, prošao sam Dinamovu školu gdje je svaka utakmica “must win”. Ali nije ni mudro ni pametno graditi euforiju nakon tri kola. Temelji su dobri, idemo polako.“

Slijedi Poljud. Hajduk. Stadion na kojem nije lako.

"Bit će teško, kao što je uvijek teško protiv Hajduka na Poljudu. Ali vjerujemo u sebe. I to je ono najvažnije. Gledao sam ih u HNL-u, šteta što nema europskih prijenosa jer volim gledati utakmice naših u Europi“

U utorak je gledao i Dinamo u europskom pokušaju.

"Lijepo su otvorili, sjajno ušli i mislio sam da će riješiti utakmicu do poluvremena. Onda jedna greška, nervoza… Ulog je velik, izgubi se povjerenje. Bit će teško, ali optimist sam.“

A kao pragmatični čovjek iz svlačionice, dodaje i još nešto:

"Volio bih da sva tri naša kluba uđu u europske skupine. Dinamo, Rijeka i Hajduk. Diže se koeficijent lige, svi imamo koristi. A i Osijeku će sigurno biti lakše ako drugi igraju na tri kolosijeka.“

Vrbančić je u Osijeku godinu dana. Dovoljno dugo da osjeti grad, ljude i tu slavonsku ravnicu. Nedovoljno dugo da mu „kaj“ nestane iz rečenice.

"Vole me ljudi. U klubu, ali i vani. Ponekad se osjećam kao Slavonac, kao da sam rođen tu. Jedino mi je taj moj ‘kaj’ ostao. A toga se ipak ne odričem”, nasmijao se za kraj Luka Vrbančić.