Kulenović za Germanijak: "Dao bih svih 20 golova za naslov prvaka! Ključna je bila Ademijeva poruka“

RIJEKA JE I DALJE U BOLJOJ POZICIJI

Naravno, krenuli smo s poljudskim derbijem, točno 48 sati nakon završetka utakmice, dojmovi su se još sabirali.

"Pao nam je veliki kamen sa srca. Došli smo po pobjedu i to smo i ostvarili. Nije bilo lako, teška utakmica, ali zabili smo na vrijeme golove i uzeli velika tri boda. Sad smo na minus jedan od Rijeke, još nije nismo došli do konačnog cilja“, započeo je Kulenović s osjetnim zadovoljstvom u glasu.

Da, mnogi su nakon Poljuda skloni reći da će Dinamo sigurno biti prvak, da ga sad ništa više ne može zaustaviti?

"Ne gledamo to tako. Pogotovo nakon svega što je ova sezone donijela, nakon svih tih preokreta. Rijeka je pobijedila Goricu, opet je ispred nas i ovisi sama o sebi. A kad ovisiš sam o sebi, to nešto znači. To je momčad, koja se već drugu godinu zaredom bori za dvostruku krunu, koja igra dobar nogomet i sigurno je zasluženo tu gdje jest. Mi moramo gledati sebe, odraditi ove tri utakmice na visokoj razini, maksimalno, s jednakim pristupom kao u Splitu. Ništa nije gotovo, mi smo svjesni da je pred nama još vrlo zahtjevnih i teških 270 minuta.“

Koji mu je gol draži, onaj lani na Poljudu u Kupu ili ovaj? Oba su pobjednička.

"Ha, teško mi je to reći. Oba su draga, oba su važna, svaki u svojem trenutku najvažniji. Uvijek je posebno zabiti na Poljudu, u toj atmosferi, gdje ti svašta viču, gdje je puno mržnje, tenzija... To te onda i dodatno motivira, ja volim takve utakmice. Na kraju, bitno je da smo pobijedili, da smo napravili taj korak, smanjili zaostatak na minimum. I da smo još uvijek živi u borbi za naslov.“

Kako se momčad osjećala na poluvremenu poluvremenu? Utakmica bez prave prilike, Hajduk je čvrsto držao 'nulu', a pobjeda je bila imperativ? Što je u tim trenucima prolazilo kroz glavu?

"Bruno Petković kazao je na poluvremenu jednu vrlo važno rečenicu: 'Ne trebamo srljati, možemo zabiti u 91. minuti. Samo strpljivo.' Mislim da je takav pristup bio ključan, da smo se toga i držali, nismo gubili glavu. Recimo, protiv Gorice je baš to bio problem. Ne zabiješ prvo poluvrijeme, dugo je 0-0, krene nervoza i na kraju izgubiš utakmicu. Čekali smo strpljivo priliku, dočekali i onda je iskoristili.“

NE ZNAM ODAKLE TOLIKO NEGATIVE

Dinamo je nekoliko puta ove sezone bio već otpisan u borbi za naslov. Kad je bilo najteže, nakon Pule ili nakon Gorice?

"Bilo je teško nakon poraza u Puli, znam da smo puno pričali u autobusu, bilo je i dosta negative. Ali, pamtim otad i nešto što je kazao kapetan Ademi: 'Ne može biti tako teško, koliko ja mogu biti uporan.' To sam zapamtio i ta mi je rečenica, na neki način, vodilja. I svima nama. On mi je kazao da se čitavu karijeru vodi tom mišlju, kad mu je bilo najteže, uvijek tako razmišljao. I prošle je godine, kad smo puno zaostajali, rekao da ćemo na kraju biti prvaci. Živi blizu mene, sad kad se ozlijedio baš protiv Gorice, vozio sam ga na trening, dosta smo pričali o tome. Poraz u Gorici nas je isto uzdrmao, ali, poklopili su se i rezultati Hajduka i Rijeke, uspjeli smo se izvući i iz te situacije. Bili smo na minus osam, sad smo na minus jedan i nećemo stati. Ustrajni smo u tome da svoj dio posla odradimo najbolje što je moguće.“

Kad se sad podvuče crta, može li se odgonetnuti što je uzrok ovakve Dinamove sezone? Odlična jesen u Ligi prvaka, 11 bodova i zamalo prolaz u drugi krug. A u HNL-u ovakva muka?

"Ne znam razlog, nije to lako objasniti. Bilo je svega. I puno tih promjena i ozljeda na kraju prvog dijela sezone, premda, slažem se da je najveća odgovornost na nama igračima. Da se promijeni pet ili 55 trenera u sezoni, na nama je da igramo, da se prilagodimo. Međutim, osjećam i da je bilo previše negative, koja je došla vrlo brzo. Jasno je meni da su očekivanja od Dinama velika, da se priznaju samo pobjede i da se svaki neupsjeh doživljava tragično. Ali, mnogi ne razumiju da je Dinamo fenomen i da ovo što radi već 20 godina, zapravo, nije normalno. To je svjetski raritet, s obzirom na uvjete, na državu od jedva četiri milijuna stanovnika, već 20 godina traje u kontinuitetu. Ma, da traješ i ponavljaš sve to pet godina, puno je, što tek reći za 20 godina! I onda dođemo do toga da ljudi pričaju: 'Ma, pustite Ligu prvaka, koga briga, igrajte HNL.' Kao da je Liga prvaka neko nevažno natjecanje, a osvojili 11 bodova i bili na pragu još jednog povijesnog rezultata. Kažem, shvaćam navijače, shvaćam ljude koji od nas očekuju da uvijek budemo najbolji, da uvijek pobjeđujemo, ali sve to i nije baš uvijek realno.“

A kako je on doživio osobne amplitude? Od junaka do igrača, kojemu zvižde s tribine i vrijeđaju ga, opet do heroja jedne velike pobjede?

"Sigurno to ne doživljavam kao nekad, kad sam bio mlađi, tada su me takve stvari puno više pogađale. Svjestan sam da ne mogu uvijek biti u pravoj formi, da ne mogu zabiti svaku šansu, kao što sam svjestan da ne mogu niti svima biti po volji. Znam, da zabijem i 50 golova u sezoni da bi bilo onih, kojima nisam dobar. Zato takvim stvarima ne smijem previše davati važnost, uzimati ih k srcu. Važno mi je što misle oni koji su kraj mene, koji me znaju, koji vide kako radim i kako treniram. Uvijek sam bio igrač, koji je davao maksimum, koji je punom snagom trenirao, pričao sam sa suigračima, s ljudima iz stožera, trenerima, znao sam da samo moram tako nastaviti i da će mi se vratiti. Negativnih komentara će uvijek biti, na to svi moramo biti spremni.“

CANNAVARO IMAO DOBRE IDEJE, ALI NIJE BIO TRENUTAK

Često spominje Brunu Petkovića kao važnog suigrača, kao 'mentora'. Lakše mu je igrati uz njega, vidjelo se to i na Poljudu?

"Bruno je pravi igrač, a on i ja smo kompatibilni. Nismo isti igrači, već se nadopunjavamo. Naravno da je lakše uz njega, pomaže mi uvijek nekim savjetom, kretnjom, potezom.“

Je li očekivao da će zabiti 20 golova u jednoj sezoni u Dinamu?

"Nisam se nikad zamarao povlačenjem nekih granica, koliko ću zabiti, stvarno idem utakmicu po utakmicu, nastojim u svakoj biti što bolji. I to je doista tako. Ali, otkrit ću vam, još tamo na ljetnim pripremama, pričao sam sa Sandrom Perkovićem, koji je tad bio pomoćnik i Hrvojem Jozakom, analitičarom i rekao sam im: 'Ove godine idemo do 20!'. Jednostavno, osjećao sam se super, moćno, raspoloženo. Ako me sad pitate, dao bih svih tih 20 golova za naslov prvaka.“

Što se dogodilo s Fabijem Cannavarom? Kao da čitava momčad nije s njim kliknula, a njega osobno nije previše 'šmekao', u tom je razdoblju češće bio na klupi nego na terenu?

"Nisam s Cananvarom imao nikakav problem, štoviše, često smo i pričali, jer ja govorim talijanski. On je imao neke drugačije ideje, zna nogomet, svi znamo kakav je bio igrač. Međutim, možda je želio raditi preradikalne promjene. Ne kažem da nije bio i u pravu, možda su to sve stvari, koje treba mijenjati. Ali ne odjednom, preko noći usred sezone, kad hvatamo veliki zaostatak. Da, promjene u prehrani i intenzitetu treninga, primjerice, nisu to loše ideje, Cannavarova vizija sigurno ima temelja. Ali, Dinamo je uspješan 20 s jednim načinom rada, s jednim navikama. I to je bolje mijenjati na početku sezone, nije najsretnije u ovom trenutku mijenjati Dinamov DNK.“

Dolaskom Sandra Perkovića na klupu kao je momčad malo prodisala?

"Sandro je dugo ovdje i jako dobro poznaje momčad. I kao momčad i svakog igrača osobno. Zna što nam treba, vidi tko je u formi, kome što nedostaje i na čemu trebamo raditi. Malo nas je opustio, osvježio, smanjio intenzitet treninga i to nam je, očito, dobro došlo.“

SUDBINA MI JE U RUKAMA KLUBA

Kakva je atmosfera u svlačionici? Dojam je da se tijekom sezone izgubila ona lanjska homogenost, koja je vladala u samoj svlačionici, ali i između igrača, kluba, navijača...

"Možda je na početku sezone bilo malo drugačije, došlo je dosta novih igrača, neki stariji su otišli i trebalo je da neke stvari sjednu na mjesto. No, daleko od toga da je to bilo nekih podjela na domaće, strance, stare, mlade. A pogotovo sad! Pa, vidjeli ste u Splitu, kako smo slavili golove. Jednako ovi na terenu, kao i ovi na klupi. Kad je zabio Pero Sučić za 3-1 prvi smo do njega dotrčali Mbuku i ja s klupe, onda i ostali. Ti vam detalji dovoljno govore o situaciji u svlačionici i atmosferi koja vlada kod nas.“

Znamo da je u prošlosti više puta odbijao ponude, nije želio otići iz Dinamo, htio je ostaviti trag u Maksimiru. Je li sad, nakon svega što je prošao, dobro i loše, promijenio mišljenje, je li se, da tako kažemo, zasitio Dinama u profesionalnom smislu, tih visokih očekivanja, amplituda? I što, po tom pitanju, planira na ljeto?

"Dinama meni nikad nije dosta, zna se kako razmišljam po tom pitanju. Ugovor imam još dvije godine, ali klub je taj koji odlučuje, moja je sudbina u Dinamovim rukama. Ponude niti sad imam, niti bih ih razmatrao, u ovom trenutku jedino me zanima Dinamo, naslov prvaka i to je sve što želim. A na ljeto ćemo vidjeti, ponavljam, ugovor imam, 100 posto usredotočen na Dinamo, a ostalo je na klubu.“

Je li pričao sa Zvonimirom Bobanom?

"Ne mogu reći da smo nešto dugo i osobno pričali, čestitao mi je nakon Poljuda na pogotku i pobjedi.“

Koliko je donio taj njegov dolazak u klub u trenucima kad je Dinamo bio u lošoj situaciji? Ta neka dodatna energija, njegov autoritet? Iako još nije službeno u klubu...

"Gledajte, reći ću kao i prošle godine; sve to što se događa na katovima, sve te promjene u funkcioniranju kluba, nemaju na nas, na svlačionicu neki preveliku utjecaj. Mi gledamo teren i na njega se fokusiramo. Tako je bilo i lani, usred onih borbi za vlast, tako je i sad. Naravno da je dolazak Zvonimira Bobana, takve legende i kapetana Dinama i hrvatske reprezentacije, čovjeka koji je radio u Milanu, UEFA-i, FIFA-i velika stvar za Dinamo, ali nismo mi igrači oni, koji se time trebaju opterećivati i na čije igre to treba utjecati.“

NIŠTA OD BiH, A RAUL JE RIJETKO POŠTEN DEČKO

Nedavno se ponovno provukla priča da Kulenovića prate u BiH i da bi ga željeli u reprezentaciji. Njegov konačan stav glasi...

"Igrao sam za sve mlađe kategorije Hrvatske i još uvijek se nadam da ću jednom zaslužiti poziv u A reprezentaciju. Što se tiče ove priče oko BiH, tu nije bilo ništa novo, nikakvog kontakta. Barem koliko ja znam.“

Za kraj, zapravo, ono što prvo slijedi. U subotu u Maksimir stiže Slaven Belupo. Još jedna utakmica, koja se već smatra dobivenom, pogotovo nakon pobjede u Splitu?

"Ha, nema takvih utakmica, pogotovo ne ove sezone. Nemamo pravo na takav stav, vidjeli ste što se sve događalo, koliko je bilo preokreta. Naravno da će nam pobjeda u Splitu pomoći, napuniti nas energijom i samopouzdanjem, naravno da smo svjesni kakvu priliku sad imamo, gdje smo bili prije mjesec-dva, a gdje smo sad. Međutim, Slaven Belupo je jedna ozbiljna momčad, koja igra sjajan nogomet, bori se za Europu i već dugo nije izgubila u gostima. Uostalom, uzeo nam je već bodove ove sezone u Maksimiru, bilo je 1-1. Pripremamo se ozbiljno, došli smo blizu, ali želimo tako i nastaviti, nema opuštanja. Čekamo utakmicu, treba nam pristup s Poljuda, prava utakmica. Bodovi sigurno neće doći sami od sebe.“

I još nešto. Nakon utakmice je na društvenim mrežama poslao poruku ozlijeđenom Raulu Torrenteu. Sad kad je potvrđena teška ozljeda, što mu želi poručiti?

"Izuzetno mi je žao što mu se to dogodilo, moram reći da je to jedan od najpoštenijih, najboljih dečki, koje sam upoznao u karijeri. Od prvog dana je takav, dobar, ljubazan, profesionalac, odmah su svi prihvatili njega i on je prihvatio sve ostale, baš jedan od rijetkih, posebnih ljudi koje sam viđao u svim klubovima kroz koje sam prošao. Priča španjolski pa je odmah kliknuo s Kevinom, on ga je uzeo pod svoje i vrlo brzo se prilagodio. Eto, da se opet vratim na priču o domaćima i strancima...Baš šteta što ga je snašla ova ozljeda, drugo koljeno, ali vjerujem da će se dobro oporaviti kao i nakon prve ozljede, da će se vratiti u pravu formu i još Dinamu puno dati. Jer, on to stvarno zaslužuje, pravi igrač i čovjek.“