KTC za Germanijak: "Dinamo mi je dao sve ono zbog čega sam počeo igrati nogomet"

Puno toga je Kevin Theophile prošao u Dinamu. Puno veselja, euforije i jedne velike emocije. Pitamo ga koja sezona mu je bila najteža, koje će se vječno sjećati kao simbola nečeg lijepog.

“Najzahtjevnija mi je bila 2023. Ne zbog nogometa, nego zbog osjećaja konačnosti. Kad si toliko godina u nogometu, naravno da razmišljaš o kraju, ali dok se s njim stvarno ne suočiš, teško je razumjeti složenost tog iskustva. Ne zatvara se tu samo jedna sezona ili jedan ugovor, nego i jedan profesionalni okvir unutar kojeg si godinama funkcionirao, a s tim dolaze i određeni osobni pomaci koje treba procesuirati. Naravno, postojale su i neke druge opcije za nastavak karijere, ali u tom trenutku sam bio dosta emotivan. Ova sezona bila je slična samo u tom oproštajnom smislu, ali ja sam bio potpuno miran. A najljepša mi je bila prva, 2018. Ne zbog mene, nego zbog toga što smo tada kao ekipa napravili nešto što je imalo težinu za klub. To europsko proljeće nakon toliko godina nije bio samo rezultat, nego jedan veliki korak naprijed. Tu smo stvarno probili tu psihološku granicu I pokazali da itekako možemo biti konkurentni na toj razini. I mislim da je to promijenilo percepciju, i izvana i unutar kluba”, smatra Kevin koji će reći kako u ovom odlasku nije bilo tog unutarnjeg previranja nego je imao jasnu svijest o procesu koji prolazi.

Igor Kralj/Pixsell

“Fokus mi je bio na toj unutarnjoj dinamici, na procesuiranju promjena i otvaranju nekih drugih poglavlja koja nisu isključivo vezana uz moju igračku ulogu. U tom smislu, ovaj oproštaj nisam doživio tako emotivno, nego kao logičnu tranziciju u profesionalnom smislu. Vidjet ćemo gdje će me to dalje odvesti”.

Igrao je u dresu Dinama puno velikih utakmica. Pitamo ga da izdvoji jednu... Uzeo je pauzu, razmišljao pa završio u Lisabonu...

“Ona protiv Benfice. Bili smo jako blizu, otišli smo u produžetke i to bez nekoliko ključnih igrača. U kontekstu jedne od prvih ozbiljnih europskih utakmica, to mi je ostalo kao posebno snažno iskustvo. Taj dan pamtim i po tome što sam bio bolestan, ali sam svejedno izašao na teren i odradio svoj dio do kraja”.

Sjetio se i prve proljetne protiv Plzena nakon pola stoljeća čekanja, pogotovo uzvrata u Maksimiru.

“Plzen, kada smo ih izbacili. Ta proslava nakon utakmice... to je bio trenutak u kojem se jasno osjetilo što smo napravili kao ekipa. Takvih utakmica ima još, ali ove dvije mi ostaju kao najčišći podsjetnik na to razdoblje i sve što smo tada prošli”.

KTC je u posljednjoj sezoni bio svjedokom neke nove generacija mladih braniča. Pitamo ga da nam izdvoji neko ime, nije htio...

“Ako izdvojim nekoga, onda to stvara nepotreban pritisak u tim godinama. Mogu reći da se neki od mlađih stopera razvijaju u dobrom smjeru, sve su sigurniji u svojim odlukama i dobivaju prilike, što je na kraju najvažnije. U svakodnevnom radu sam s njima prirodno ulazio u razgovore i pokušavao im prenijeti stvari koje sam i sam prolazio, više kroz detalje i konkretne situacije nego kroz neke velike savjete. S vremenom se tu stvori određeno povjerenje i razumijevanje koje im može pomoći u procesu prilagodbe i razvoja”.

Theophile nikada nije imao formalnu ulogu mentora, ali to se nekako očekivalo s obzirom na njegove godine, iskustvo i staž...

“Uzimajući u obzir godine koje sam proveo u Dinamu, prirodno sam bio u poziciji jednog od dugovječnijih igrača u svlačionici, iz čega je proizlazilo da mlađi često traže mišljenje ili savjet. U ovoj sezoni moj angažman na terenu nije bio u prvom planu, ali taj dio izvan terena ostao je isti. To nije bilo nešto što je definirano od strane kluba, nego se razvilo kroz svakodnevni rad i odnose unutar ekipe, i u tom smislu ostaje i nakon mog odlaska. Uvijek ću se rado odazvati kada smatram da moje iskustvo može biti od koristi”, poručio je Kevin Theophile Catherine koji u ovom trenutku još uvijek nije donio konačnu odluko oko nastavka karijere. Reći će da ima nekoliko opcija i da su neke realnije od drugih.

“Razmišljam o različitim smjerovima, ali osjećam da nogometu još imam što dati. Sustavno radim na fizičkoj pripremi i oporavku i puno energije ulažem u to. Primjerice, i sada sam u Italiji, u klinici u koju se vraćam već godinama, gdje radim individualizirani program kako bih održao željenu razinu spremnosti. Takav pristup mi daje sigurnost da i dalje mogu odgovoriti zahtjevima najviše razine i to će sigurno biti važan faktor u odluci koju ću donijeti u narednim tjednima”.

U medijima su se pojavile informacije oko Kustošije..

“Razgovarao sam s njima i mogu reći da su imali zanimljiv plan i ideju, ali u ovom trenutku se jednostavno nisam vidio u tom projektu. Neke druge opcije su prevagnule i sada sam u fazi finaliziranja odluke”.

Uz karijeru na travnjaku, KTC gura i na akademskom planu. Upisao je studij menadžmenta u nogometu...

“U veljači sam započeo s UEFA-inim certificiranim programom. Bio je to svjestan iskorak u sagledavanje nogometa iz perspektive koja mi kao igraču nije bila primarna. Kroz karijeru si unutar sustava, ali htio sam dublje razumjeti funkcioniranje procesa upravljanja, donošenje odluka i strateško vođenje unutar kluba i šire nogometne strukture. To mi je ujedno bio motiv, razviti jasniju sliku o tome gdje se dugoročno vidim i na koji način želim ostati uključen u nogomet izvan terena. Neovisno o tome hoće li to u konačnici postati moj profesionalni smjer, ulaganje u znanje se uvijek dugoročno isplati”, reći će.

Marko Lukunic/Pixsell

U jednom od razgovora spomenuo je i sina koji je rođen u Zagrebu. Odvrtjeli smo kotač u budućnost pa ga pitali kako bi reagirao da se sinu pruži prilika da zaigra za reprezentaciju Hrvatske.

“Mlađi sin je rođen u Hrvatskoj i nogomet ga zanima i privlači. Pokušavam mu ostaviti prostor da sam razvija taj interes, bez pritiska i bez guranja u bilo kojem smjeru. Sve je to još rano, vidjet ćemo kamo će ga to odvesti, a najvažnije je da u tome uživa”.

Vratili smo se na Dinamo. Kada bi u jednoj rečenici morao pojasniti što mu je Dinamo dao kao igrači i kao osobi, odgovor bi bio sljedeći:

“Dinamo mi je kao igraču dao priliku da ostvarim sve ono zbog čega sam počeo igrati nogomet, ali na način koji te s vremenom oblikuje kroz zahtjeve i odgovornost koje nosi ta razina, a istovremeno i osjećaj identiteta, povezanost s gradom, prijateljstva i odnose koji ostaju za cijeli život”.

Navijačima će ostati u lijepom sjećanju...

“Poruka? Dinamo iznad svih! Ma samo bih im htio reći hvala. Tijekom svih ovih godina uvijek sam osjećao njihovu podršku, ali posebno sada, nakon oproštaja, stvarno sam osjetio koliko je to iskreno i snažno. Dobio sam jako puno poruka i lijepo je znati da sam ostavio trag”, zaključio je Kevin Theophile Catherine, jedan od najvećih stranaca u povijesti Dinama. Jer, na kraju, ostaje ona jednostavna slika: branič koji je u Zagreb došao s upitnikom, odlazi s uskličnikom uz svoje ime. Dinamo ga je promijenio, ali i on je mijenjao Dinamo – iznutra, tiho, polako. Svojim stavom, pristupom. Prvi je dolazio na treninge, zadnji odlazio s njih. Bio je sinonim za profesionalca. Otišao je bez skandala, bez loših riječi, s osmijehom i pozdravom. I kad se za nekoliko godina bude pričalo o velikim strancima u Maksimiru, KTC-a nitko neće izbjeći. Jer tko osam godina ostane u istom klubu i zlatnim slovima piše povijest - taj više nije tek “legionar”. Taj postane dio Dinamove priče.