Kristijan Jakić za Germanijak: “Bježao sam od beka da odem na Euro, ali za Hrvatsku mogu i na gol!”

Bilo je ljeto prije tri godine, kad je Oliver Glasner pozvao Jakića sa strane. Dva desna beka ozlijeđena, a trener Eintrachta glavom lupa u zid – kako složiti momčad za Köln?

„Rekao mi je otvoreno: 'Jaka, nemoj se ljutiti, ali volio bih napraviti eksperiment s tobom na desnom beku. Čisto da vidimo kako to funkcionira’”, prisjeća se Kristijan Jakić tok razgovora dok čeka avion za München.

Vatreni su odmah nakon trijumfa protiv Crne Gore otišli za Zagreb, odspavali par sati, pa kao rakova djeca, razbježali se po Europi. Naši “talijani” nešto ranije, neki s dan-dva odmora ostali u Zagrebu, a Jakić je već u 13 sati u čekaonici na Tuđmanu vrtio film iz kvalifikacija i onaj trenutak u Frankfurtu na koji smo ga podsjetili.

“Krenemo s treningom, krilo me ne može probiti – ni za lijek. Pokušava, pokušava, treći put – ništa. Trener prilazi i kaže: sutra igraš na desnom beku. Nije bio problem, situacija je takva. Prvu utakmicu odigram stvarno dobro, drugu isto, treću malo lošije ali u sljedećoj zabijem Stuttgartu“, smije se Jakić. Uglavnom, Glasner ga je ostavio tamo a njegov nasljednik počeo ga koristiti kao beka, pa stopera. Sve dok jednog dana Jakić nije odlučio dignuti sidro.

„Mogao sam, ali to nije prirodno. Ja sam 'šestica', tijelo i navike vuku me baš tu. U reprezentaciji možeš igrati gdje trebaš, u klubu su utakmice dva puta tjedno. Kako se Euro približavao, a meni je jako bilo stalo do reprezentacije, tražio sam povratak na svoju poziciju ili da idem negdje gdje ću igrati u veznom redu. Zato sam inzistirao da odem.“

Otišao je u Augsburg, ali ne i na Euro... Sudbina je odigrala svoju rolu jer, gle čuda, Jakić će na Mundijal ali na poziciji beka od koje je bježao kao vrag od tamjana.

“A tako to bude u životu. Sudbina. Ma neka, nebitno je to sve ako nas rezultat prati, ako smo pravi, a bili smo u ovim kvalifikacijama. I manje je bitno tko je iskočio, povijest će pamtiti ove kvalifikacije kao najbolje do sada,” zbori iskusno Jakić s primjetnom dozom sreće i euforije u glasu. Znamo se godinama i rijetko kad smo ga vidjeli loše volje, ali...

“Zdrav sam, to me služi i to je ono najbitnije. Zadovoljan i sretan jer radim posao koji volim. Ništa mi ne nedostaje u životu, a slijedim onu da kako se postaviš, tako će ti i biti. Navikao sam se smijati. To me je mater naučila. Rekla bi: „Sine, samo osmijeh“. I kad se zna dogoditi da sam smrknut, da osjeti u mom glasu da nisam svoj – prva reagira i veli da dignem glavu. Pazi, uvijek može biti neke nervoze, ali sve prođe. Još sam mlad i ne želim bore na licu – osim ako nisu od smijeha.”