Kreilach: "Još uvijek nisam svjestan svega, bila mi je velika čast i privilegija"
Vrijeme Čitanja: 3min | pon. 28.09.26. | 12:12
"Neka vam bude uzor svima - Kreilach ljudina", transparent kojeg je Armada digla u čast Damira Kreilacha po njegovom odlasku iz Rijeke, da bi ga sada, na njegovom oproštaju od nogometa, ponovno razvili na svojoj D tribini.
Dva dana nakon oproštajne utakmice Rijeke i Union Berlina, Damir Kreilach gostovao je u emisiji 'Pod stijenama Kantride' Radio Rijeke. O večeri pred ispunjenim tribinama govorio je s mnogo emocija i zahvalnosti prema navijačima koji su ga pratili kroz karijeru.
"Mislim da još uvijek nisam svjestan svega što se dogodilo. Jedna velika privilegija i čast, to svakako. Mislim da će se dojmovi slegnuti nakon mjesec dana. Nezaboravna i neopisiva noć pod stijenama Kantride. Hvala svima koji su bili prisutni, kako na stadionu, tako i mislima", rekao je na početku miljenik navijača Rijeke i Union Berlina, ali i Real Salt Lakea, da bi se onda za početak osvrnuo na navijače Union Berlina koji su, da bi uveličali njegov oproštaj, morali prijeći veliki put...
"Navijači Union Berlina putovali su oko 16 sati, 1200 kilometara, i to samo u jednom smjeru, da bi došli na ovaj ogled... Jednostavno, Union Berlin je kultni klub. Pazite, navijači su davali krv, prodavali ju i tako spasili klub od bankrota. Svojim rukama su gradili stadion, 22 000 ljudi ima svoju ciglu na stadionu da se zna da su oni taj stadion gradili. Svaka im čast."
"Prezadovoljan sam svojom karijerom. Bilo je uspješnih i manje uspješnih trenutaka. Oni teži trenuci te učine boljim karakterom. Imao sam ljude koji su mi bili podrška cijelo vrijeme i bez njih sve ovo ne bi bilo moguće. Obitelj je ipak najbitnija. Istina, igrači predstavljaju klub, ali predstavljaju i svoju obitelj. I zato je bitno da onaj najuži krug uvijek bude ponosan."
Damir Kreilach u karijeri je branio boje Rijeke, Union Berlina i Real Salt Lakea, da bi se na kraju umirovio u Vancouveru...
"Kroz cijelu karijeru vodio sam se da su red, rad i disciplina iznimno važni. Imao sam i puno sreće, vjerujem da je dragi Bog tako htio, da igram za klubove za koje sam igrao, a to su pravi obiteljski klubovi, gdje je poveznica između kluba i igrača bila iznimno velika."
Prva utakmica u dresu Rijeke?
"Kako se ne bih sjećao, 12. travnja, 2008. godine. Ušao samo u 88. minuti, izgubili smo 0-1. Trener je bio Zlatko Dalić kojeg iznimno cijenim jer mi je i dao prvi profesionalni ugovor. Ja uđem u svlačionicu, a tamo Nino Bule, Gonzo Ivanov, Radomir Đalović, Anas... Nije bilo drugog nego sjest i upijat. Mislim da su me i oni odgajali na neki način. Predivni dani. Prvi gol? Protiv Varaždina na Kantridi. Dan prije Uskrsa, ako se ne varam. Iz kornera sam zabio, mislim da je Anas asistirao."
Kako je došlo do transfera u Union?
"U tom trenutku imao sam 24 godine, bilo je vrijeme za iskorak, s tim da je meni bilo važno da su svi zadovoljni. Nakon toga je predsjednik Mišković preuzeo klub, a 15 godina poslije o Rijeci pričamo kao klubu s dva naslova prvaka i koliko već kupova, što samo po sebi govori o tome kako se vodi klub. Kad sam došao u Union nisam znao ni engleski ni njemački, snalazio sam se rukama i nogama."
Cijelu emisiju poslušajte OVDJE (HRT).
(I.A.S.)