T. NičotaKane i Hrvati: Kako su mu dva Zadrana stala na put i zauvijek promijenila povijest
.png.webp)
Vrijeme Čitanja: 4min | uto. 16.06.26. | 08:05
Najbolji engleski napadač i kapetan Hrvatskoj je dosad zabio samo jedan gol, ali vjerojatno se i sam više sjeća promašaja protiv dvojice naših vratara, odnosno njihovih čudesnih bravura. Koje su obilježile dvije ponajveće pobjede u povijesti Hrvatske i Dinama
I sad, kad opet gledamo, to je slično onom Goranovom finalu Wimbledona. Znaš kako je završilo, a opet, koliko god puta gledaš snimku, imaš dojam da nema šanse. Da nema nikakve teorije, nikakvog zakona fizike, sporta ili prirodnih sila, koje mogu dovesti do tog, sretnog kraja. Ali ipak, okončano je tako kako jest. I neka je, na našu sreću.
Obrane koje su, na neki način mijenjale povijest, koje su usmjerile hrvatski nogomet u jednom drugom smjeru. Ne same, dakako, jer ispred reflektora bili su, zapravo, neki drugi veliki junaci, ali bez njih, bez tih obrana, vjerojatno ne bi bilo ništa. Prva je ona iz Rusije, tamo iz Moskve 2018. Engleska je u polufinalu vodila 1-0 i bila bolja, blizu, jako blizu da tu igru i okruni drugim golom. Iako smo se tada vadili iz raznih 'rupa' i bili spremni na sve preokrete, možda bi tih 0-2 ipak presjeklo naše snove. Primio je loptu u idealnoj situaciji, engleski navijači već su slavili i 'zvali runde'. Pucao je, Danijel Subašić uspio je obraniti, ali, izgledalo je uzalud. Opet je primio loptu, pred sobom imao gotovo prazna vrata, na kojima je sa strepnjom stajao Domagoj Vida, nadajući se da će neko čudo ipak promijeniti tijek 'priče s izvjesnim krajem'. Sve je On napravio dobro, primirio loptu, pripremio se za udarac, već naciljao onaj dio mreže, gdje niti Vida ne može ništa. Ali, 'čudo' se dogodilo, čudu je opet bilo ime Danijel Subašić. Nekako je, stoperski, uklizao, baš u trenutku kad je lopta, na nekoliko metara od gola, krenula tamo gdje je nismo željeli vidjeti. Uspio je Suba tu loptu odbiti u vratnicu, od nje se ponovno odbila dalje, daleko od opasnosti. Engleski igrači uhvatili su se za glavu, On isto, navijači su zinuli, trljali oči. Jer to promašiti... To On ne promašuje nikad! I da, otišla je utakmica u sasvim drugom smjeru, Perišić i Mandžukić bili su naši heroji, Dalić je postao besmrtan, Modrić najbolji na svijetu. No, teško bi svega toga bilo da jedan Zadranin s rukavicama nije 'očajnički' uklizao, nekako skrenuo tu loptu i vratio naše snove na mjesto.
.jpg.webp)
.jpg.webp)
Kao što je nešto manje od tri godine kasnije njegov sugrađanin, njegov nasljednik na tim istim reprezentativnim vratima, gotovo jednako nemoguće, opet slično kao Goran u onom Wimbledonu napravio potez kakav se ne viđa često. I za koji i danas mislite da nije stvaran, dok ga gledate po 1000. put opet očekujete da će sve drugačije završiti. Da, bila je to večer Mislava Oršića, ona povijesna, ona kad je pao Tottenham, ona tri pogotka koja imaju svoju zasebnu prostoriju u Hall od Fameu hrvatskog nogometa. Ali, ta bi tri gola možda ostala samo priča u jednoj epizodi serije 'korak do Olimpa', o tome kako je nogometni David imao Golijata na konopcima ali ga nije srušio, da se opet nije dogodilo 'čudo'. On je dobio loptu, tamo pred sjevernim golom Maksimira, Dinamova je obrana već potpisivala kapitulaciju, prazna strana mreža samo je čekala da je zatrese. On, koji to rijetko promašuje ili, bolje rečeno, zabija zatvorenih očiju. Valjda 99 od 100 puta! Gađao je, baš tamo gdje treba, ali nije računao da je u tom trenutku na golu čovjek, koji i to može obraniti. Vinuo se odnekud Dominik Livaković, doletio poput Supermana i taj udarac izbacio daleko od gola. Uhvatili su se za glavu igrači Tottenhama, uhvatio se i On, slično kao i one večeri u Moskvi. Dva promašaja, odnosno, dvije veličanstvene obrane vratara, koje su, možda i vjerojatno, promijenile tijek povijesti. Hrvatske i Dinama!
On je, jasno, Harry Kane. Danas jedan od najboljih napadača svijeta, čovjek koji je u protekloj klupskoj sezoni zabio 61 gol, a tome dodao još šest pogodaka za Englesku. Ukupno ih ima 79 u 114 utakmica u nacionalnom dresu. I ne misli stati. Jest, Dinamu se u međuvremenu revanširao, zabio je četiri gola Modrima na Allianz Areni u onih 'groznih' 9-2, doduše, triput je pogodio s bijele točke. Zabio je i za Tottenham u prvoj utakmici, dva komada za 2-0, ali ta su dva gola ispala nevažna. Za njega i Tottenham, utopila su se negdje između Oršićeva hat-tricka i te velike Livakovićeve obrane. A Hrvatska? Četiri utakmice i samo jedan gol, onaj za pobjedu (2-1) na Wembleyju u Ligi nacija. Gol koji je proslavio, gol koji je u, tom trenutku, bio važan. Ali gol, kojim nikad nije obrisao tu moskovsku večer, to Subašićevo uklizavanje, tu čudesnu obranu.
Dva Zadrana, dvije slike, koje su ostale zamrznute u sjećanjima navijača, hrvatskih i Dinamovih! Dvije obrane u situacijama iz kojih nikad, ili gotovo nikad ne promašuje, iz kojih je zabio golova da ni sam ne zna koliko. Možda i svaki put osim na stadionu Lužnjiki te 2018. i u Maksimiru te 2021. Ne znamo čak niti sjeća li se on baš svake od tih obrana, jesu li te promašaje potisnuli brojni golovi poslije, ali mi pamtimo. Mnogi od nas! Prva pomisao na Harryja Kanea uvijek će biti taj Subašić i taj Livaković, ono uklizavanje i onaj let kad je očito da će vas nogomet odvesti u neku tamnu rupu, u tugu umjesto u radost. One dvije obrane koje i danas, kad ih gledate, mislite da se neće dogoditi. Jer, nema nikakve logike da će Harry Kane to promašiti!