Kako je poklič 'Ja volim samo Cibonu i Dinamo!' jednim potpisom otišao u povijest...

Osim neobičnog i širokoznačnog izraza - 'umrežavanje', jasno je da ovaj članak, zapravo, otvara mogućnost stvaranja takvog sportskog kolektiva, jedne 'plave obitelji', možda nekog zagrebačkog 'Reala, Barcelone. Uostalom, vidimo i u službenom izvještaju da su, između ostaloga, zajednički sponzori i međusobna promocija članstva jedan od temelja te ideje. A što je to nego, na neki način, tiha integracija?

I dok u priči oko približavanja GNK Dinama s Futsal Dinamom i nema previše toga spornoga, jer 'navijački Dinamo' od kluba buntovnika postao je klub respektabilnih rezultata u sportu koji dotad nije u Zagrebu živio zvjezdane trenutke i to je klub koji ima svoje zasluge u cijeloj priči oko promjena u Maksimiru, zbližavanje s košarkaškim Dinamom ipak ima dosta protivnika. Da se razumijemo, treba skinuti kapu svakom sportskom klubu, kolektivu u Hrvatskoj, koji stane na noge, prohoda i ostane živjeti i napredovati pa tako i KK Dinamu.

Svaki novi klub je nova vrijednost i prilika i za mlade da se bave sportom. No, nikad ne treba zaboraviti da je, kad je košarka u pitanju, Cibona ipak broj 'jedan' u Zagrebu. Jedan od simbola Zagreba, nešto čime se ovaj grad ponosio oduvijek, Cibona je ime Zagreba proslavila Europom. A zajedno s Dinamom, pogotovo u onim 80-ima bila poruka buđenja, više od sporta, zajedničke fotografije Zvonimira Bobana i Dražena Petrovića, idola klinaca tih 80-ih, imale su i veliku ulogu što su Zagrepčani tada krenuli na stadione i u dvorane, stavljajući između Zagreba, Dinama i Cibone znak jednakosti.

"Ja volim samo Cibonu i Dinamo", odzvanjalo je dvoranom i stadionom, bile su to svetinje, koje, jednostavno, nitko nije dovodio u pitanje. Simboli Grada, kao katedrala, crkva Svetog Marka, Zagrepčanka ili Vjesnik...

Da, jasno, vremena su se promijenila, neke nove generacije 'dinamovaca' izgubile su povezanost s Cibonom, koja je, pak, svojom i tuđom zaslugom izgubila stari sjaj, ugled, košarkašku i društvenu moć. Pojavljuju se novi klubovi, nove ideje, što je, svakako, legitimno pa nije ni KK Dinamo ni po čemu sporan. Osim po tome da Dinamo, onaj maksimirski veže njega uz sebe i otvori jednu ozbiljnu polemiku.

"Ovdje postoje veći interesi, veće vrijednosti koje predstavlja akcija Dinamova proljeća. Sve je krenulo sa sjevera. Hvala svima, vi ste to ostvarili.", izjavio je Zvonimir Boban prilikom potpisivanja ove trojne suradnje.

Istina, puno je toga krenulo sa Sjevera, kad je u pitanju borba za promjene u maksimirskom klubu, nije sporno niti da je Sjever možda i najbolji i najkonstantniji 'igrač' ove Dinamove polusezone. No, to nikako ne znači da je Sjever i jedini, što je s onima sa Zapada, s onima koji su nekad bili na Istoku? Sigurni smo da među njima ima puno više onih kojima je Cibona u srcu, koji u 'klubu s Tuškanca' i dalje vide jedan simbol svojega grada, ma kakav god taj klub sad bio. Znamo i osjećamo da više Dinamovih navijača, čak i igrača, danas pohodi Cibonine nego utakmice KK Dinama, s kojim će se, onako istinski, masa teško poistovjetiti.

Koliko god nekome čitava ova priča zvuča banalna, ona zapravo govori jako puno. Dinamo se, eto, i službeno odrekao Cibone. I bez obzira na sve, bez obzira što će puno njih o tome šutjeti, mnoge 'dinamovce' to jako boli. Pa, nije povijest ZG-sport, klubova i ideja počela prije 10, 15 ili 20 godina. Već mnogo ranije, s Dinamom i Cibonom u srcu, zajedno, mnogi su, a da nisu trebali niti reći, postali Zagrepčani. Purgeri!

"Ja volim samo Cibonu i Dinamo", sad je i službeno, kroz mala vrata, otišlo u povijest.

I kao što nikad neće u Zagrebu biti nogometnog kluba, koji može s trona popularnosti, veličine i ljubavi izbaciti Dinamo, tako nikad neće biti niti onog košarkaškog koji će moći probuditi emociju, imati snagu, tradiciju i gradsku simboliku poput Cibone. Koliko god nekakvi ugovori o suradnji to pokušali nametnuti...