Kako je Petković rasplinuo snove “trenera bez angažmana”

Desetak minuta prije kraja bila je to klasika. Već viđeno. Znate već, jedna od onih utakmica u kojoj potencijalna vojska trenera bez angažmana vadi svoja odjela iz naftalina.

“Neka se nađe, možda će zatrebati ovih dana”, nehajno dobace začuđenim suprugama uz neizostavnu molbu da one ipak presude o izboru kravate.

Ima ih dosta takvih koji su gledali kako se Nenad Bjelica na Maksimiru približava cilju i velikoj osobnoj satisfakciji. Posljedično i oproštajnom govoru Damira Krznara, odlazak iz trenerske kabine u ured sportskog direktora. "Šteta bi ga bilo izgubiti", tumačili bi u Maksimiru svoju odluku koji dan kasnije.

Nadali su se, zamišljali poziv i prvu rečenicu koja bi svakoga razoružala:

“Ljubavi, jesi li spreman preuzeti odgovornost za svoj Dinamo?”.

Tko zna, možda je u isto vrijeme Matjaž Kek skinuo prašinu s jedne od svojih 12 tisuća gramafonskih ploča koje ima u kolekciji, kao strastveni ljubitelj jazza pustio si Luisa Armostronga i uz njegov vječni hit “What a wonderful world” zbrajao u glavi koliko bi moglo sjesti na obiteljski račun Kekovih ako kimne glavom i krene putem Maksimira spasiti što se spasiti može. I preuzeti odgovornost za Dinamo.

Ali onda je Mišić ubacio, Petković nebeski skočio i rasplinuo sve snove trenera bez angažmana. I sačuvao Damira Krznara. Odjela su promptno vraćena u ormare, a Kek je požalio što je otvorio bocu arhivskog vina. Dakako, iz osobne kolekcije koja najčešće izaziva zavist kod kolekcionara vina.

I Krznar je dobio još jednu priliku. Ovoga puta protiv Genka u četvrtak. I zaslužio je apsolutno jer Dinamo je bio bolji od Osijeka. Od prve minute se postavio dominantno i sukladno statusu favorita. Zaista su odigrali sjajnu utakmicu i vjerojatno bi bilo tko drugi s Maksimira bio ispraćen s nekoliko golova u mreži. Bilo tko drugi, osim Osijeka jer je Bjelica imao raspoloženog Malenicu i odlično su bili posloženi u defenzivi. Rene Poms, taj samozatajni Bjeličin čovjek za obranu ponovno je pokazao da ima trenerski gen u sebi.

“Znamo što nas čeka u Maksimiru. Bitno je da mi održimo nulu, a naprijed će se već nešto ukazati”, sjajno je detektirao Mile Škorić uoči utakmice.

Upravo tako je i bilo tijekom većine vremena, Ali onda je Mišić ubacio, Petković nebeski skočio i rasplinuo sve snove trenera bez angažmana. I sačuvao Damira Krznara.

Bjelica i Petković imali su poseban odnosu u Dinamu. Rijetko koji trener uspio je izaći na kraj s Petkom. Bjelica je uspio. A puno puta je Bruno hodao po rubu. Znao ga je ponekada i prijeći, ali pravi psiholog zna kada treba zažmiriti. I pustiti. Kao što zna kada ga treba kazniti. Nekada se činilo da je to baš onako, bez veze. Kao onda kada je Petko "popio" kaznu jer je zakaznio dvadesetak sekundi na klupsko fotografiranje. Zapravo, svi smo mislili kako je to bez veze, ali to su zapravo bili akomulirani prekršaji. Pa i Al Capone je pao zbog poreza.

“Neno ga je čekao na krivom zavoju”, tumačio nam je tada Nino Bule.

Epilog? Petković je u idućih nekoliko utakmica bio najbolji na terenu. I na treningu i u utakmicama. Uostalom, njegov zvjezdani uzlet počeo je pod Bjelicom koji je izuzetno osobno shvatio ovu utakmicu u Maksimiru.

Silno je želio uzeti Dinamu tri boda. Ne zbog osvete jer on je čovjek koji se može uzdići iznad tih niskih strasti, za razliku od raznoraznih “pinnochia”. Želio je uzeti tri boda za one uvrede kojima je bio izložen upravo od tih istih “pinnocihia”. Koji ga stalno uzimaju u usta iako čovjek već godinu i pol nije trener Dinama. Već svoga Osijeka. Kluba u kojem je stasao, nogometno prohodao i prema kojem nosi emociju. I sigurni smo da bi znao proslaviti ta tri boda, s pogledom ispod obrva prema svečanoj loži stadiona u Maksimiru. Ali onda je Mišić ubacio, Petković nebeski skočio…