Jedini Hrvat koji je nosio dres Manchester Uniteda: Sterling je najbolji igrač protiv kojeg sam igrao, a moja želja je uspjeti u nogometu

Dečki koji su se u tom trenutku našli na igralištu pokazali su kako itekako znaju igrati nogomet. Nekoliko lijepih akcija, primanja, driblinga... Neki su igrali, neki samo haklali, ali jedan je mladić ipak malo previše upadao u oči. Bilo je jasno svim prisutnima kako kvalitetom tamo ne pripada, ali je iz ljubavi prema lopti i kako bi udovoljio svojim prijateljima koji ga cijeli život nagovaraju da barem „tu i tamo“ odigra koju utakmicu s njima došao na teren i pokazao kako ono što on igra, i ono što smo navikli tamo gledati, nisu isti sport.

Po pokretu bilo je jasno da je riječ o nekom tko je školovan igrač, po razgovoru sa suigračima da je lider, a po dodiru da je riječ o nekom tko jednostavno zna što znači igrati nogomet. Njegovo ime je Nenad Smiljanić, i ovo je njegova priča.

Nenade, prije svega hvala na izdvojenom vremenu i ovom razgovoru. Krenut ćemo od vaših najranijih početaka, kako ste stigli u MUFC, tko vas je tamo doveo... Kako je krenula cijela ta priča?

"Imao sam pet godina kada sam počeo igrati nogomet, ali je to u početku bilo sve nešto lokalno. Nakon par mjeseci na našim treninzima pojavili su se skauti koji su pristupili mojem ocu, svidjelo im se kako sam igrao pa su me pozvali na probu u Manchester United. U Engleskoj se ne smije potpisati ugovor s igračem koji ima manje od osam godina pa sam u tom periodu trenirao sa MUFC-om i Leedsom, ali kad je došlo vrijeme odluke jednostavno je nemoguće reći ne klubu kao što je Manchester United"

I to je nešto što nam nije teško razumjeti. Biti članom jednog od najvećih klubova svijeta nešto je o čemu svako dijete sanja, pogotovo kada znate da je diljem svijeta Manchester pogledao 80 000 ljudi odnosno djece da budu dio te momčadi. Zamislite, vi ste jedan od dvadesetorice u sastavu, a selekciju je prošlo 80 000 djece. Nevjerojatno.

POČECI U MANCHESTER UNITEDU

Kakav je osjećaj biti dio tako velikog kluba?

"A šta da vam kažem, to je san svih snova. Uživao sam u svakom trenutku dok sam bio tamo, MUFC je jedan od najvećih klubova na svijetu i to se vidi na svakom koraku. Treneri, uvjeti, kamp, tereni... Sve je na vrhunskoj razini. A trebam i napomenut kako su Unitedu bili jako ljubazni prema meni, tamo igrač nije samo komad mesa. Brinu se oko tebe, to su stvari koje čovjek ne zaboravlja" , govori nam sve to u jednom dahu ovaj simpatični mladić.

Što je pošlo po zlu?

"Ah, ne znam... Sve je bilo super do neke moje 14. ili 15. godine, a onda je krenuo valjda neki zaokret u klupskoj politici. Krenuli su dovoditi strance sa svih strana svijeta. Od poznatijih imena pristupili su nam Paddy McNair i Adnan Januzaj, ali bilo je tu puno loših igrača iz Kine, SAD-a... Mislim, United je klub koji si to financijski može dozvoliti, da dovede nekoga iako možda nije u tom trenutku baš dobar pa da ga s vremenom razvija, ali puno igrača koji su došli nisu bili bolji od onih koji su tada igrali u klubu.", govori nam Nenad pa nastavlja:

"U Engleskoj se profesionalni ugovor dobiva sa 16 godina, takva su FA pravila. Ja ga, kao i jako puno mojih suigrača, nisam dobio, pa sam se odlučio vratiti u Barnsley, klub koji je tada igrao u Championshipu. Imao sam i druge opcije ali je presudilo to što sam ja rođen u Barnsleyju i htio sam se vratiti doma. To nije neka velika sredina tako da kada sam se ja vratio svi su znali tko sam i što sam i moram priznati da je bilo puno ljubomore u klubu. Gledajte, meni doslovno nisu htjeli dodat loptu na treningu, a sve to me samo još više motiviralo na rad, iako mi je bilo baš jako teško. I onda sam se uhodao, postao sam glavni igrač, dečki su me prihvatili i sve je bilo super, i tako sve do ozljede meniskusa koja me udaljila s terena na sedam mjeseci."

"I tako, nije to baš bilo super razdoblje za mene, ali sam se vratio. Krenula je zadnja sezona, to je sezona nakon koje se potpisuje profesionalni ugovor i mislio sam to je to, sada je moje vrijeme da zablistam. I dogodi se situacija kao iz filmova, prvi tjedan treninga i ja se ozlijedim. Problem je bio u tome što sam ja naglo izrastao tog ljeta, tijelo se još razvijalo, a tada je čovjek najviše podležan ozljedama. Opet sam bio OUT, i to sve do veljače, a recimo da u ožujku otprilike saznaš hoćeš li dobiti taj profesionalni ugovor ili ne. Meni su u Barnsleyju ponudili još jednu godinu stipendijskog, vjerovali su u mene, ali nisam to htio i onda se nekako pojavila kombinacija sa SAD-om i odlaskom na sveučilište."

BORBA ZA MJESTO SA IBRAHIMOVIĆEM

Znači, odlučio si da je bolje ići u SAD pa preko MLS-a jednoga dana izgraditi karijeru?

"Da, mojim roditeljima je uvijek obrazovanje bilo na prvom mjestu. Dobio sam ponudu da otiđem u DC i u tom trenutku sam shvatio da je to najbolje za mene, nisam htio biti bez ičega ukoliko karijera ne uspije. Tamo sam bio godinu dana, igrao sam odlično, a na jednoj utakmici su me vidjeli ljudi iz Atlante i ponudli mi puno bolje uvjete pa sam se odlučio na premještaj. To je ipak bila puno uređenija sredina, to je baš bilo ozbiljno i dobro se radilo. Tamo sam završio fakultet i igrao tri godine, tri godine u nizu smo stizali do finala playoffa, ja sam bio kapetan momčadi... Sve je bilo odlično i tako sve do MLS drafta. Problem na tom draftu je bio taj što svaki tim u SAD-u može imati određeni broj stranaca, tako da sam se ja na neki način borio sa Ibrahimovićem za mjesto u momčadi. I okej, prihvatio sam i to, opet su se javili neki ljudi iz druge lige SAD-a, ali ja tamo nisam htio igrat, preloša je kvaliteta nogometa jednostavno. Uvjeti su bili OK, ali meni nije do novaca, ja želim izgradit karijeru, a ako tamo igram mogu samo ići prema dolje."

Nakon toga si se odlučio vratiti u Englesku?

"Upravo tako. Najveći problem je što ja tada, a ni sada, nemam agenta koji bi me trebao voditi. Svi znaju da si dobar ali te nitko nema kome preporučiti, ja neznam kako da ja dođem do nekog kluba. Ali prepoznali su me ljudi, zvali su me sa raznih mjesta, iako će vama biti najzanimljivija priča sa Olimpijom iz Ljubljane."

Što se dogodilo u Olimpiji?

"Zvao me Milan Mandarić, njihov predsjednik. Oni su nekako došli do mene, vidjeli su me i jako sam im se svidio. Zvali su me da dođem kod njih, plaćen avion, smještaj, kako to sve već ide, ali Igor Bišćan, koji je tada bio trener Olimpije, je odlučio dovesti neke igrače iz druge njemačke lige. Ponavljam, ja nemam menadžera, a Bišćan mene kao igrača nije poznavao i tu je cijela priča propala, iako vjerujem da bih se tamo uspio nametnuti."

Postojale su neke kombinacije i sa klubovima iz HNL-a?

"Jesu, ali meni se nije dalo sve to čekati, pa sam se vratio igrati niže lige u Engleskoj. Igrao sam jako dobro tamo i onda su mi ljudi rekli da je bolje da stanem da me netko ne ozlijedi, a u cijeloj toj priči javila se Istra koja me htjela dovesti, ali ne znam, to se nije dogodilo. Ne opterećujem se time iako bi volio jednoga dana igrati nogomet na ovim prostorima, obožavam Hrvatsku i meni su iskreno najbolji dani u godini ti kada ja mogu doći sedam dana na Murter, vidjeti svoje prijatelje i uživati. Kada bih još mogao igrati ovdje, to bi stvarno bilo super.", govori nam ovaj veznjak zavidnih fizičkih predispozicija koji je ovom trenutku na 100% posto fizičke spreme.

IGRAO PROTIV STERLINGA

Razgovarali smo malo o igračima s kojima je igrao, tko su najbolji protiv kojih se susreo, i tu je bilo i više nego zanimljivih anegdota.

"Kada sam bio u Unitedu ti jednom tjedno treniraš sa starijima od sebe, tako da sam odrađivao treninge sa igračima kao što su Ravel Morrison, Jesse Lingard, James Wilson i još mnogi drugi. Kada me pitate tko je najbolji s kojim sam igrao morat ću vas razočarat, to nije nitko poznat i taj dečko sada igra u Australiji, iako je po meni on mogao biti svjetska klasa. Tu je još i John Stones, s njim sam igrao u Barnsleyu i vidjelo se već tada da će biti top klasa. Kada je riječ o onima protiv kojih sam igrao. Sjećam se jedne utakmice za United kada su nam bili ozlijeđeni svi desni bekovi, trener je mene odlučio staviti tamo, a u toj utakmici sam morao čuvati Raheema Sterlinga."

Kako je igrati protiv takvog igrača, pa Sterling danas vrijedi 140 milijuna eura?

"Ufff, kada se samo sjetim.. On je tada igrao za QPR, a meni je ostalo u pamćenju da mi se vrtilo u glavi nakon 10 sekundi na terenu.", priča nam odlično raspoloženi veznjak.

Vidjeli smo da bi se ovaj razgovor mogao otići u nedogled pa smo za kraj pokušali saznati njegove ambicije za budućnost, gdje se vidi i što želi od sebe kako u bližoj, tako i u daljoj budućnosti?

"Ja sam zdrav, spreman sam sto posto i jedino što želim je igrati nogomet. Idealno bi bilo ovdje negdje, Hrvatska, Italija, Slovenija... Mislim da su ovdje uvjeti života izvrsni. Ne opterećujem se dugoročnim željama, znam da mi treba samo jedna dobra polusezona i da će me netko vidjet. Vidjeli su me tako kada sam bio klinac pa su me pozvali u Manchester, vidjeli su me kada sam bio u srednjoj školi pa su mi ponudili stipendiju u SAD-u, vjerujem da me mogu vidjeti i sada.", zaključio je razgovor Nenad Smiljanić.

Život ponekad piše zaista nevjerojatne priče, a baš je ova jedna takva. Nenad je svojevremeno bio jedan od 80 000 djece koji je dobio poziv velikog Manchester Uniteda, a danas se nalazi na prekretnici karijere. Teško je sumnjati u ono što on želi postići, jer svaki put kada je priliku dobio on ju je i iskoristio. Vjerujemo kako se ispred ovog mladića nalazi svijetla budućnost i kako ga nećemo tako brzo opet vidjeti na otoku Murteru, barem ne u ovim terminima, budući da prvoligaški klubovi s ovih prostora u ovim trenucima odrađuju ili posljednju fazu priprema ili već započinju svoja nacionalna prvenstva.

RAZGOVARAO: Ižak Ante Sučić

(foto:Nenad Smiljanić privatne fotografije, Reuters)