Iz Cvjetnog naselja do Barcelone: Lovro Chelfi i snovi koji ne poznaju granice

Lovro je rođen pod zagrebačkim nebom, alžirskih korijena, a koji nije bio samo još jedan u nizu onih što su prošli kroz maksimirsku školu. On je bio onaj koji je, kad je trebalo, izabrao teži put – put bez reflektora, ali s više prostora za disanje. Ponuda je stigla, ali...

Marko Marić, tadašnji šef Akademije, pružio je papir, ali brojke su govorile više od riječi. U Chelfijevoj priči, novac nije bio presudan – ali kad vidiš da netko iz tvoje svlačionice ima tri ili četiri puta veći ugovor, jasno je tko će prvi dobiti priliku. Nije to bio znak nepovjerenja, već realnost nogometnog odrastanja: neki su imali bolje startne pozicije, bolju polaznu točku za sprint prema seniorskoj svlačionici.

I tako je Lovro, uz podršku obitelji, odlučio da je vrijeme za novi početak. Nije to bio bijeg, nego odlazak iz nužde – odlazak onih koji znaju da će im negdje drugdje dati više prilika, a manje obećanja. U Kustošiji je pronašao ono što u Maksimiru nije mogao: povjerenje, minute i priliku da pokaže koliko zapravo vrijedi njegov talent. Tako je bilo prije dvije godine, a u glavnoj ulozi: Kristijan Žagar, mladi agent koji ne nosi kravatu, ali zna prepoznati talent kad ga vidi. Onaj tip koji ne čeka da mu se prilike serviraju, već ih sam stvara – zbroji dva i dva, okrene broj Andyja Bare i pokrene lavinu.

Andy Bara, Lovro Chelfi i Kristijan Žagar

“Rekao sam mu kakva je situacija i da mislim kako Lovro ima sve predispozicije za iskorak. Spojio sam roditelje i Andyja koji se prethodno raspitao preko svojih kanala i dobio potvrdu mojih riječi. Ono što je ključno bilo jest plan i program koji je stavljen pred Lovru i njegove roditelje. Postao je projekt kluba”, priča nam Žagar koji je nešto slično napravio s Nikom Tomaševićem, 17-godišnjakom koji je prošlo ljeto iz Kustošije otišao u RB Leipzig. Trenutno Žagar pod svojom kontrolom u agenciji Marima Sports company ima nekoliko ozbiljnih mladih talenata pred kojima je svijetla budućnost.

“Bilo bi nepravedno reći da Lovru u Dinamu nisu prepoznali, ali očito vjera u njega nije bila na razini da mu se napravi plan i program koji je dobio u Kustošiji. Osim korektnih uvjeta, Lovro je dobio stipendiju za školovanje i vjeru u njegov talent što je možda bilo ključno”, zaključit će Žagar.

Lovro Chelfi je za Kustošiju igrao sve – od kadeta do seniora preskakao je stepenice i gradio put. Već je godinama bio u orbitama velikih klubova. Ali, priča s Barcelonom nije počela jučer. Lovro je bio na ljetnom kampu Barcelone u Zagrebu prije šest godina te na igralištu Hrvatskog Dragovoljca pokazao da ima nešto više – onu iskru zbog koje su ga stručnjaci iz Katalonije odmah zapamtili. Treninzi u Sigetu, pod budnim okom trenera iz Barcelone, bili su više od ljetne razonode. Najbolji među njima dobio je nagradu – put na Nou Camp. Pogađate, bio je to baš Lovro Chelfi.

Mladi Lovro bio je najbolji igrač Barcina kampa u Zagrebu te je dobio putovanje na Nou Camp

Planovi Barcelone opasno su visili kada je u Kustošiju stigao poziv Borussije Dortmund da im se Chelfi pridruži na nekoliko treninga u Njemačkoj. Svojevrsna proba prošla je uspješno i ponuda da se preseli u Dortmund bila je na stolu. Ipak, tu obitelj povlači ključni potez jer su procijenili da je za Lovru bolje da ostane još u Kustošiji. Još jedan dokaz da ne treba trčati pred rudo već vjerovati u sebe i svoj talent. I sve će stvari sjesti na svoje mjesto...

Otac Jasen, priznati violončelist, vođa solo dionica u Zagrebačkoj filharmoniji, i kažu jedan od najboljih glazbenika takve vrste u Hrvatskoj, znao je da i u životu treba znati kada povući pravu notu. Nije ga impresionirala veličina Borussije, ni blještavilo europskih stadiona. Znao je da je za Lovru najbolje ostati u poznatom, još malo brusiti talent, čekati pravi trenutak. Jer, u nogometu kao i u glazbi, važno je osjetiti ritam i ne žuriti s refrenom.

Priča o Barceloni kuhala se tiho, u sjeni reflektora, daleko od znatiželjnih pogleda. Diskrecija je bila ključ – samo najbliži su znali da se sprema veliki transfer. I onda je u Kustošiju sletio ugovor s potpisima Joana Laporte i Deca. Nije to bio samo papir – to je bila potvrda da se strpljenje isplati. I poneki riskantan potez...

"Lovro je potpisao sve što je trebalo – i otišao na trening. Nije dopustio da mu transfer poremeti rutinu, nije dozvolio da mu slava pomuti glavu. Trening je i dalje bio u središtu, a sve ostalo – samo kulisa", priča nam obiteljski prijatelj, onaj vječni izvor informacija o “malom iz Cvjetnog”, a koji s ponosom potvrđuje:

“Uvijek je bio takav. Divno dijete, bistar, nekako drugačiji. Isticao se od vršnjaka, a ovo što mu se događa – to je samo logičan slijed.” Nije to samo priča o talentu, već o odgoju, upornosti i onoj posebnoj vrsti skromnosti koja krasi najveće. A Andrija, čovjek koji je godinama tvrdio da će Lovro biti “taj”, sada s osmijehom zaključuje:

“Bio sam u pravu.”

I izgovara tu rečenicu sretan kao da je on sam obukao dres Barcelone.

Lovru je prepoznalo i oštro oko i objektiv Djuke iz Sportnewsa

Lovro Chelfi je još uvijek u Zagrebu. Na gradskom asfaltu. Trenira s ekipom koju je sam okupio – tim ljudi koji vjeruju da je transfer u Barcelonu tek početak, važan, ali ipak samo prvi korak na dugom putu.

“Dolaskom u Kustošiju počeo je ispunjavati zahtjeve seniorskog nogometa, a to je nebo i zemlja u odnosu na akademiju. U pravo vrijeme je krenuo s prilagodbom i još ima puno prostora koje će, vjerujem, ispuniti u Barceloni. Tamo ga čeka novi iskorak”, govori trener i mentor iz njegova okruženja, s onom dozom ponosa koju osjete samo oni koji su sudjelovali u stvaranju nečeg velikog.

I dok se Lovro priprema za novu životnu etapu, vijest o njegovom potpisu odjeknula je i daleko izvan granica Hrvatske. U Alžiru, zemlji iz koje je njegov djed a Jasenov otac stigao još za vrijeme bivše države, nogometni fanatici opsjedaju društvene mreže s molbama da Chelfi razmisli o nastupu za njihovu reprezentaciju. No, čini se da za takvo što nema šanse. Lovro je Purger, zagrebački dečko kojem se možda nije ostvario dječački san da istrči na Maksimiru u dresu Dinama, ali je sreću pronašao na zaobilaznim putevima. Ipak, dres reprezentacije i Maksimir teško mu može pobjeći – samo treba nastaviti putem kojim je krenuo, putem koji ga je ovog ljeta doveo do Barcelone.