INTERVJU - Ante Ćorić: “Nekad sam odbio City i Redse, sad na Malti opet uživao. Ali, mijenjao bih jednu odluku...“

Kad smo prije 10 godina sjedili na istom mjestu, u kafiću 'Play' u zagrebačkom Središću, to je bio početak. Ante Ćorić tada je bio klinac u usponu, zvijezda u nastanku, talent o kojemu je pričao svijet i pred kojim je nogomet rasprostirao crveni tepih. Promijenilo se otad štošta, okrenuo se i svijet naglavačke, a jedna karijera tog nogometnog dijamanta prošla je puno svojih uspona i padova. I čeka i dalje neku novu priču.

Bez obzira na sve, ozljede, razočaranja, podcjenjivanja i otpisivanja, Ante Ćorić nije potonuo. Danas na pragu 29. rođendana, otac dvije kćeri, nedavno se vratio s Malte, gdje, sigurni smo, nikad nije i mislio da će ga nogomet odvesti. Ali, nogomet je - nepredvidljiv. Došao je baš nakon treninga, u stalnom je pogonu, radi kod stručnjaka Pere Kuterovca, odgovovara na pozive i poruke, jer, javljaju se klubovi i menadžeri, nešto nude. Pa onda nazovu opet ili ne nazovu nikad. Baš kad smo sjedili čekao je Ćorić poziv iz Saudijske Arabije, rekli su da će poslati i avionsku kartu, da je sve već dogovoreno. Ali, taj dan nisu poslali ništa, ne znači da, eto, dva-tri dana kasnije nije stiglo nešto drugo. Ili da već sutra Ante Ćorić neće biti na nekoj novoj adresi.

"Nema ništa posebno, svi nešto nude, razgovaramo, pričamo i konkretno, onda... Nešto se izjalovi, ili oko novca ili se ne jave, ili ispadne da to nije nešto što bih volio. Ali, nikad se ne zna, možda netko nazove ujutro i kaže: 'dolazi odmah!", govori nam Ante, dok objašnjava što se zapravo dogodilo na Malti. Igrao je za Hamrun Spartans, bio je tamo šest mjeseci, a onda nakon Božića raskinuo ugovor i došao u Zagreb. Ispalo je, čitajući medije, da su mu dali otkaz, da nije zadovoljio i nisu mu ponudili novi ugovor. I to ga boli, jer je priča, kaže, potpuno drugačija.

"Bilo je super, krenulo mi je odlično, igrao sam skoro svaku utakmicu. U ligi smo bili drugi, u Konferencijskoj ligi smo igrali jako dobro, bili podjednaki Jagielloniji, koja je prodala igrača sad za 12 milijuna i Šahtaru, koji ima igrača od 17 godina, vrijednog 70 milijuna. I bili smo u tim utakmicama čak OK, ali vidi se to neiskustvo igranja u Europi. Zaslužili smo više bodova, imali smo samo jednu pobjedu protiv Lincolna, a mogli smo uzeti i bod protiv Lausanne, možda i Jagiellonije. Uh, sjećam se kako je Karlo Letica skinuo jedan udarac našem igraču, s tri metra, jedan na jedan... Letica se sjajno otvorio, svjetski, to je top golman. Imali smo dvije-tri šanse protiv Lausanne, nismo zabili, onda smo primili i krenulo je nizbrdo. A ja sam imao šansu protiv Jagiellonije, to mi je golman izvadio iz rašlji. Iskreno, da je bila jača, da je bila desna noga, ne bi mi obranio."

SMETA MI ŠTO ME I DANAS GLEDAJU KAO KLINCA
Ali, što se onda dogodilo na kraju polusezone, zašto je tako naprasno otišao s Malte?

"Život tamo i moja situacija, nakon operacije leđa, bilo mi je možda najbolje razdoblje zadnjih godina. Htio sam ostati, htjeli su i oni, da se razumijemo, nije bilo nikakvih nesporazuma, niti su me oni potjerali. No, došao sam na razgovor, vidio sam da je to drugačije... Nisam imao problem s trenerom, ali, jednostavno, nije to trener, čiji mi način razmišljanja odgovara u toj mojoj situaciji i za nastavak karijere. Svaki trening mi je bio drugačiji, nema puno lopte, puno je trčanja, stara škola. I otišao sam na razgovor, da vidim kako klub gleda na to. Iskreno, naljutilo me što ljudi pišu da su me na Malti otjerali, da nisu htjeli da ostanem, da se nisam nametnuo... A istina je ova o kojoj pričam, htio sam ostati, htjeli su i oni. Samo, to s trenerom... Odluka da odem bila je moja, možda sam malo i preduhitrio sam sebe i tako odlučio,"

Igrački, ipak, nije nezadovoljan onime što je bilo na Malti. I nije razočaran, dapače.

"Bilo je odličnih utakmica, fizički sam bio na visokoj razini, sa svima u klubu sam ostao u odličnim odnosima. Od suigrača do vlasnika kluba, predsjednika. Jako dobri ljudi, ostali smo u kontaktu, rekli su mi da se vratim ako hoću, kad god hoću. Ali, ja nisam htio ostati, kad su mi rekli da trener ostaje još dvije godine. Nije do trenera, nije on kriv, ali mi nije odgovarao. Sve ostalo na Malti je super, može se dobro živjeti, novac je uvijek isplaćen u minutu, baš je sve bilo kako treba. Preporučio bih svima da idu na Maltu, liga je zanimljiva a malo lakša, a kad igrate Europu, to je još jače. Nas je pratilo 15.000 navijača, a atmosfera je kao da ih je 300.000! Prekrasnih šest mjeseci na Malti, šteta što se tako završilo, ali ipak ne onako kako se pisalo. Sporazumno smo raskinuli ugovor na moj zahtjev! Sad mi je malo krivo, jer bili su jako korektni. Doveli su me nakon operacije leđa, dali mi odmah šansu protiv Maccabija 70 minuta! Vlasnik kluba je uzeo i moj dres, prvi put smo ušli u Europi u povijesti Malte, uvijek će me gledati kao dobrog dečka i dobrog igrača."

Kaže da mu najviše smeta jedna stvar, koja ga prati još od početka karijere.

"Znate, često ljudi i danas kad pričaju o meni, govore o onom Anti Ćoriću otprije 10 godina. Kao o nekom bahatom klincu, spominju kako sam tada odgovorio treneru Ivajlu Petevu, kako sam se svađao i bio svojeglav. Da, još uvijek me neki gledaju kroz tu prizmu, a ja sam danas sasvim drugi čovjek. Prvo, 10 godina sam stariji, prošao sam puno toga, sazrio sam, naučio i na svojim greškama. gledam sve drugačijim očima. Imam i dvije kćeri, za koje živim, ovo je ipak jedan drugi Ante Ćorić. I, nisam nerealan, znam da ne mogu, nakon svega, očekivati nešto spektakularno, ali vjerujem da još mogu igrati dobar nogomet. Treniram redovito, odigrao sam 20 u kontinuitetu, k tome i u Europi, na višoj razini. Pa, ako sam našao klub nakon operacije leđa i vratio se, zašto sad ne bih mogao očekivati da ću ga opet pronaći!?"

Znači, nakon te operacije leđa, nije imao nikakav problem, nema posljedica?

"Prošlo je godinu dana od operacije, iscurio mi je disk i dr. Paladino mi je kazao tada da je operacija jedina opcija. Iskreno, bojao sam se da će me još godinama poslije nešto boljeti, smetati, ali, eto, odigrao sam zadnjih šest mjeseci na dobroj razini. štoviše, u Europi sam igrao i kao zadnji vezni, protiv vrlo dobrih klubova. Hvala Bogu, nemam nikakvih problema, baš nikakvih. I tu mi je mateški klub izašao ususret, nisam radio neke teške vježbe za leđa, skokove, trenirali smo na umjetnoj travi što je isto opasno za leđa, baš su bili korektni, od prvog do zadnjeg dana."

SAD VIDIM DA JOŠ MOGU IGRATI
Dakle, nije ni u jednom trenu razmišljao o kraju karijere, traži novi izazov?

"Ovo na Malti bio je pokazatelj da mogu još igrati nogomet. No, danas je to surovo, biznis, tko će kome što dati. Ali, ja sam vidio da mogu još igrati na višoj razini, a što će biti... Ja ću trenirati i dalje, vjerujem u sebe. Kažem, poziva i upita ima, vidjet ćemo."

Da sad može vratiti vrijeme, što bi promijenio u karijeri, što bi učinio da ona ode drugim putem?

"Iskreno, promijenio bih puno toga u karijeri. Ali, drago mi je i da sam puno toga naučio, shvatio. Jer, nikad ne znaš što ćeš raditi u budućnosti, a ja sam sad iskusniji. Drago mi je da nisam ostao u onoj zabludi, ono: ah, mogao sam, zašto nisam.. Ne, sve je to život. Dovelo me to tu gdje jest, no sutra opet može sve biti drugačije. Možeš postati, primjerice, najbolji trener u Europi, najbolji konobar, život ide prebrzo da bi razmišljao o prošlosti. Ali, da sam mogao promijeniti neke stvari, sigurno bih nešto drugačije napravio. Ostao bih u Dinamu još dvije godine! Pod normalnim okolnostima i ponašanjem, to bi bilo ono što bi me najviše podignulo. Da sam u Dinamu stasao kao igrač, bilo bi drugačije. A ne da sam došao s 19 godina u Romu, koja je tad imala sjajnu momčad. Najlošiji igrač bio je Manolas, koji je zabio Barceloni u Ligi prvaka! To bih promijenio."

Da su bile drugačije okolnosti. Ali, znamo što se sve tada oko njega događalo u Dinamu.

"Sjećate se kako je to sve bilo. Bila je to godina pakla, osvojili smo ligu, malo je bilo ljudi na tribinama, nisu nas bodrili, bilo je čudno. Još je bio u klubu... Ma, nemam ništa protiv čovjeka, ali da ga sad ne spominjem, tada je sve bilo u tom lošem trenutku, a ja sam blistao. Događale su se stvari izvan terena koje su bile važnije nego one na terenu. Baš sam nedavno vidio neku sliku, Rog, Pjaca i Ćorić i pitanje: 'Koliko bi sad vrijedio ovaj trio u najboljim izdanjima?' Da sam barem sedam godina mlađi, bilo bi drugačije. Ali, kažem, treba vidjeti i svoje greške i naučiti neke stvari, sad nešto puno razmišljati i plakati, gdje bih tako stigao? Bio bih u nekoj nekoj rupi, pio bih alkohol, haha. Drago mi je, imam sad dvije kćerkice, za njih živim i radim sve da njima sve omogućim. Da one nemaju probleme u životu kakve sam imao ja u nekim situacijama ili moji roditelji."

Oduvijek je bio dinamovac, to nije upitno, prati li danas što se događa u Maksimiru?

"Gledam, ali nisam 100 posto unutra, prije sam pratio više, svaki dan. Ma, iz Dinama da me barem netko nazvao kad sam imao problema s leđima, da su pitali: 'Kako si Ante?'. Bilo bi mi drago. Nikad nitko nije nazvao i pitao, ni sad. Rekao sam uvijek, došao bih u Dinamo uvijek da mi ne daju ništa, ja bih još plaćao da igram! Ali, nitko se ne javlja, nitko ne pita. Volim Dinamo, uvijek ću pratiti, no sad više pratim preko brata, on je više unutra. No, brine te, uvijek te brine što će biti s Dinamom, malo su sad problemčići, ali valjda će biti sve kako treba. Jer, Dinamo je preveliki klub, da bi se nešto loše dogodilo."

ŽAO MI JE ŠTO KLINCI NE DOBIVAJU ŠANSU
Pretpostavljamo da misli i na to što danas mladi igrači teže dobivaju šansu?

"Da, malo mi je krivo da ti klinci ne dobivaju šansu, naša djeca trebaju imati prilike. Jer smo mi i više talentirani, naši klinci trebaju dobiti šansu ispred svakoga, ako su iste kvalitete kao oni. To ću uvijek govoriti, svugdje je vani tako, samo kod nas je obrnuto. Nadam se da će se to promijeniti, naši zaslužuju šansu, kako je to bilo kad sam ja bio sa 17 godina već skoro standardan u prvoj momčadi. A to ti puno diže samopouzdanje, iz svake utakmice učiš."

Jednom je rekao da u HNL može samo u Dinamo, je li promijenio mišljenje? Uostalom, igrao je u Rudešu i Varaždinu?

"Nisam razmišljao o povratku u HNL. Znate, imao sam nešto za jedan klub, svi su me u tom klubu htjeli, samo jedan čovjek nije dao zeleno svjetlo. I ništa od transfera. Da sad ne pričam o kojem se klubu radi, ali tako to kod nas funkcionira, zato ne želim više ni razmišljati o HNL-u. I Varaždin,, ta mi priča nije još uvijek jasna. Ne znam ni zašto su me pozvali da dođem, to je baš bilo čudno. Došao sam tamo, odigrati nešto pola godine, a ono – ništa. Ma neću ni komentirati, to je čudno."

Svi se daljnji planovi svode na jedno.

"Štogod bude, bit će. Ali, gdjegod idem, otići ću s 300 posto uvjerenosti, odvagati svaki detalj, svaku točku. Prije nisam tako gledao, sad moram. Imam 29 godina u travnju, jako je brzo prošlo, od 22. do 29. preko noći. Samo da je zdravlja, to je jedino želim, a nogomet... Sad sam vidio da ga mogu i dalje igrati."

Da, sjetili smo se kako je sve brzo prošlo. Recimo, često se vratimo u onu 2016., u Salzburg, onu noć kad se u hotelu slavio prolazak u Ligu prvaka. Trener Cico Kranjčar, mladi Ćorić, Soudani, Fernandes, Machado, Rog na odlasku, golman Eduardo i turisti koji se bune, jer ne mogu spavati?

"Eto, 10 godina je prošlo, kakva je to bila momčad. Sjećam se svega, kako ne, bili su to lijepi dani. I znate, odmah nakon te utakmice trebao sam potpisati za Manchester City."

Stvarno? Taj smo detalj već zaboravili, znamo da je u igri bio Liverpool?

"City je došao po mene, to se trebalo završiti, ali ja nisam želio ići tamo. Nudili su mi posudbu u Gironu, vidio sam da još nisam igrač za takvu razinu, a i htio sam još malo ostati u Dinamu. I svi su mi u klubu rekli da sam dobro odlučio. A onda se javio Liverpool i pristao sam otići na Anfield. To je već sve bilo riješeno."

POTPISALI SMO PREDUGOVOR. A ONDA GA PODRAPALI!
Zašto Liverpool 'da', a City 'ne'? I zašto je sve propalo?

"Liverpool je nudio drugačiji plan, bio me klub spreman ostaviti još neko vrijeme u Dinamu. To je ono što sam želio. Pričao sam i s trenerom Kloppom, potpisali smo i neki predugovor, došli smo u Liverpool da bismo sve do kraja utanačili. Međutim, kad smo već došli u klub, moj tadašnji menadžer Nelio Lucas kazao je da nećemo potpisati! Da je on uvjeren da će doći bolja ponuda, bolji projekt. Podrapao je ugovor, vratili smo se u Zagreb. Onda su počele stizati druge ponude, Roma, Porto, još neki. Da se mene pitalo, išao bih u Porto, to je sjajan klub za mladog igrača. No, pala je odluka da idem u Romu, dalje sve znate."

Išao je na pripreme s prvom momčadi, ali nikad se na Olimpicu nije nametnuo.

"Početak je bio sjajan. Došao sam baš kad se umirovio Francesco Totti, ali još je uvijek bio prisutan. Sjećam se da je on izjavio, nakon nekoliko mojih treninga: 'Gledat ćete Antu Ćorića na Olimpicu.'. No, onda je sve krenulo drugim smjerom, nisam dobivao šansu. Pa nekoliko minuta, pa onda nekoliko utakmica ništa, nikad, baš nikad mi nisu dali dvije, tri, pet utakmica u kontinuitetu. Da pokažem jesam li ili nisam. Pa su mi onda radili probleme s odlaskom, nisu mu željeli pustiti u Montpellier, išao sam na posudbu u Zürich, a kad sam ušao u zadnju godinu ugovora, kad su me Švicarci htjeli otkupiti, Roma je tražila da se odreknem velikog dijela ugovora. Nisam to želio, nema šanse. I tako smo se rastali u ne baš lijepim odnosima."

Ali, za kraj je još jednom ponovio.

"No, ne bih ni sad promijenio onaj City i Liverpool, samo bi, kao što sam rekao, ostao nešto duže u Dinamu. Možda bi nešto bilo drugačije. Ali opet, puno sam naučio, prošao svašta i sad sam iskusniji po svim pitanjima. Sretan sam što sam zdrav, što još mogu igrati nogomet i vjerujem da ću ga još i igrati."