T. NičotaGarcia&Kovačević - sličan put, ali različit smjer
Vrijeme Čitanja: 5min | ned. 11.10.26. | 14:01
Prije mjesec dana Hajdukovom treneru tribine su zviždale, sad je dočekan i ispraćen pljeskom. Dok su kritike na račun Marija Kovačevića sve jače
"Znaš, evo ti primjer Arteta. Nije ništa osvojio i htjeli su mu dati otkaz nakon godinu dana. A onda su ga pustili da radi, da svoj plan dogura do kraja. I sad će im se to isplatiti, stići će trofeji. Takva je i moja filozofija. Imam svoj plan, ideju, nekad nije trenutni rezultat potvrda ispravnog rada, već sam sretan ako znam da radim dobro. A rezultat će doći", pričao nam je Gonzalo Garcia nakon jednog intervjua dok je još bio u prvom mandatu u Istri 1961.
"Dobro, ali ako jednog dana želite u Dinamo ili Hajduk morate znati da takav proces teško prolazi. To što je vaš projekt možda ispravan, ideja savršena, ako dvije ili tri utakmice zaredom ne pobijedite, već ste bivši", odgovorili smo mu tada, onako, u polušali, s puno istine.
"Znam ja, shvatio sam otkad sam ovdje kako to ide, ali ja imam svoj način, svoje ciljeve i ja od toga nikad neću odustati. Pod svaku cijenu, u bilokojem klubu", kazao nam je Urugvajac, koji je u subotu na Poljudu pobijedio prvi put u Derbiju Dinamo (2-1). Na stadionu je dočekan pljeskom, ispraćen je pljeskom čak i od dijela medija nakon presice, samo mjesec ili nešto više dana nakon što su mu na Poljudu zviždali, a navijači, ne svi naravno, tražili njegov odlazak.
U istom trenutku Mario Kovačević mora se suočiti s novim velikim pitanjima, s kritikama koje su sve češće i jače, s gubitkom povjerenja. Javnosti i navijača u gotovo cijelom postotku, a čak i mnogi u klubu sve više sumnjaju u njega. Obojica su, Garcia i Kovačević, prije godinu i pol dana bili ht-treneri HNL-a. Garcia u Puli, Kovačević u Koprivnici, obojica su bila i na radaru Dinama. Prije Bobanova dolaska išao je prema Garciji poziv iz Maksimira, on je tada, navodno, odbio, rekavši da s Istrom lovi Europu i da ne bi sad bilo lijepo razmišljati o tome. Onda je došao Boban, koji je odmah odlučio da će novi trener biti domaći čovjek a ne stranac, izabrao je Marija Kovačevića, dok je Gonzalo Garcia otišao na Poljud. Sličan put, rekli bismo, iz 'prosječnih' klubova naše lige sjeli su na klupe dva najveća rivala.
Mario Kovačević u Dinamu je odmah dobio ono što Garcia u Hajduku nije nikad. Povjerenje klupskog vodstva posebno Bobana, nove igrače, od kojih sam, u zadanim okvirima, može slagati momčad po svojem guštu. Dobio je ono što rijetki dobivaju, vrijeme za poces, kredit za slabije partije i iza sebe imao je najčvršći mogući stup - Zvonimira Bobana. S druge strane, Garcia nije imao ništa. Sportski direktori su se mijenjali, kao i klupske vizije, generalnog pomaka nije bilo, jer Hajduk je Derbije s Dinamo i Rijekom redovito gubio, uvjerljivo ostao bez naslova prvaka, a ispao je i iz Kupa. Još jedna sezona bačena u vjetar, na kraju i svađa, sukob s Livajom, koji je dodatno podijeli tamošnju javnost između onih da je Garcia u pravu i da mu treba dati da izgura svoj plan i onih koji vjeruju da Hajduk bez Livaje nema smisla, pogotovo kad su rezultati nikakvi. Prema mišljenju koje se uvriježulo u javnosti, Garcia odavno više ne bi bio na klupi Hajduka, da je klub imao 'keš' za otpremninu, jer i ljudi u klubu držali su fige u džepu.
Godinu dana nakon što je jedan iz Koprivnice krenuo u Maksimir, a drugi s Drosine u Poljud, Kovačević ima duplu krunu, uvjerljivo osvojen naslov ispred Hajduka, ima Europsku ligu i lanjski prolazak u drugi krug tog natjecanja, ima tek jedan poraz u dvobojima protiv Rijeke i Hajduka, imao je i sjajan niz bez poraza, koji je skoro došao do broja 30. Gonzalo Garcia nema ništa od toga, ali... On je u svojem mandatu ostao 'Arteta', pa koja god bila cijena. Tvrdoglav, uporan, neki će reći i lud, jer ga priče o Livaji nisu previše dirale, nije se osvrtao na komentare ili one zvižduke. Nije se htio mijenjati, makar 'izgorio'. I sad, nakon pobjede nad Dinamom priprema utakmicu s Ajaxom, jednu od najvećih Hajdukovih u zadnjih 15-ak godina, Livaja više nije tema, a ni figa u džepu više nema, ruke su sad sklopljenje u pljesak. Garcia je došao do toga da nitko više ne govori o njegovom otkazu, sad je čovjek za kojega svi vjeruju da će dovesti Hajduk do nećega velikog.
S druge strane, Mario Kovačević, od one nedodirljivosti i zaštite, bezbrojnih kredita, došao je do toga da više nema ničiju podršku, da se čak i ona Bobanova doima kao čisti PR. Njegova momčad nema prepoznatljivost, nema igre, nazaduje i malotko vjeruje da će je baš on uspjeti izbaviti od nesreća. Jasno, ne može mu nitko uzeti trofeje i pobjede, ne može mu ni nakon jednog poraza od Hajduka pokvariti ukupnu statistiku u HNL derbijima, ali za razliku od Garcije, koji ima nekakvu viziju i, bila ona ispravna ili ne, spreman je za nju poginuti, kod Kovačevićeva je situacija suprotna. Više nitko ne zna koja mu je ideja, kakav mu je plan, najavljuje bolji Dinamo, a momčad igra sve lošije. On kao da živi u prošlosti 'ispunili smo sve ciljeve', kao da je to nekakav oklop koji bi ga trebao zaštititi od kritika ili otkaza. Dok Garcia doista svoju momčad pokušava stalno napraviti boljom, svjestan da u prošlosti nije bilo dobro, ali ne želeći se odreći svojih nogometnih principa, Kovačević sve više tapka u mjestu. I onaj pljesak, koji je lani dobio protiv Fenerbahcea ostaje daleka jeka.
Garcia&Kovačević - sličan put, ali različit smjer. Koji od njih će na kraju balade završiti na pravom mjestu, za koga su rezervirani završni pljesak i zvižduci, vidjet ćemo. Sad je, definitivno, Garcia u boljem trenutku. Jer, nakon godinu dana njegov nogomet, njegov projekt napreduje, dok Kovačevićev stagnira. E sad, pitanje koje će dati ova (polusezona) jest može li Garcia toliko rasti da potpuno Hajduk približi Dinamu ili, može li Kovačević toliko (ra)spustiti momčad da je dovede u opasnost od Garcijina i Hajdukova iskoraka?