J. RadićHrvatska patnja: Halo Filipini, Madagaskar, imate li beka?
Vrijeme Čitanja: 3min | ned. 11.10.26. | 13:45
Je li tako teško stvoriti desnog beka da dva najveća kluba u Hrvatskoj imaju reprezentativce Madagaskara i Filipina na toj poziciji?
Jedan detalj s Derbija otvorio je zanimljivu temu. Paul Bismarck Tabinas na jednoj, a Mathieu Acapandie na drugoj strani. Dva desna beka, Dinamov reprezentativac Filipina, a Hajdukov reprezentativac Madagaskara. Dva igrača koji nisu ni ključni ni presudni, ali su prvotimci na poziciji gdje je, barem naizgled, najlakše pronaći igrača. Jer, desna noga nije raritet, široka je konkurencija u kojoj su potrebni disciplina i donekle brzina. Ali, Hajduk i Dinamo, a posljedično i kompletni hrvatski nogomet, već se godinama suočavaju s tim specifičnim i kroničnim problemom. Čak štoviše, problem deficita kvalitetnih rješenja na poziciji desnog beka polako nagriza i reprezentaciju Hrvatske.
Paradoks te situacije ipak se najbolje ogleda kroz dva najveća hrvatska kluba, Hajduk i Dinamo. Umjesto da njihove nadaleko hvaljene omladinske škole kontinuirano proizvode moderne bočne igrače, struka na Poljudu i Maksimiru krenula je u potragu svjetskim tržištem. Tako smo došli smo do pomalo apsurdne situacije u kojoj najvažnije hrvatske momčadi svoje defenzivne bokove u Derbiju povjeravaju reprezentativcima nogometno marginalnih zemalja poput Madagaskara i Filipina. Takva transferna politika, koliko god ponekad bila iznuđena trenutnim stanjem na tržištu, zapravo je bolno priznanje sustavnog neuspjeha u razvoju vlastitog kadra.
Postavlja se ozbiljno pitanje kako je moguće da sustavi koji su kroz povijest stvarali vrhunske veznjake, elitne stopere ili ubojite napadače ne mogu iz svog omladinskog pogona profilirati pravog, modernog desnog beka koji bi zadovoljio barem standarde HNL-a. Pitanje je jednostavno, ali očito je da odgovor nije.
Pati i reprezentacija, a nekoć smo imali Srnu, Stanića.....
Klupski manjak vizije neminovno se prelijeva i na reprezentaciju, gdje je situacija jednako osjetljiva i zahtijeva konstantne improvizacije. Ćiro Blažević rješenje je s brončanim Vatrenima pronašao u Mariju Staniću kojeg je sa 'špica' preselio na desnog beka. Potom je Hajduk stvorio Darija Srnu koji je gotovo desetljeće i pol dominirao u Vatrenima, postao i kapetan reprezentacije.
"Jednostavno sam stvorio Srnu, sa krila sam ga prebacio na desnog beka", otkrio nam je Zoran Vulić koji je Srnu vodio kroz juniorski i seniorski pogon na Poljudu.
Hrvatska je na desnom boku godinama ovisila o igračima kojima to nije bila prirodna pozicija ili su je morali učiti u hodu. Najbolji primjer za to je i Josip Juranović. U Hajduk ga je doveo Goran Vučević iz trećeligaške Dubrave u siječnju 2015. godine s referencom 'dinamični zadnji vezni'. Trener Damir Burić kasnije je od njega na Poljudu napravio desnog beka koji je naslijedio Srnu. Dapače, ostao je Juranović u uspomeni iz Katara kada je na Svjetskom prvenstvu u dvoboju s Brazilom 'u 'u mali džep' stavio Viniciusa. Hrvatska je tako i trećeg desnog beka dobila prekomandom, a ne ciljanim ni dugoročnim razvojem. Aktualni prvi izbor kod Slavena Bilića je Bayernov bek Josip Stanišić, igrač 'proizveden' u dijaspori, dok je njegova prirodna alternacija Ivan Smolčić, Riječanin iz Coma. U međuvremenu smo se 'krpali' s Jakićem na toj poziciji, ali pokazao je Imoćanin protiv Španjolske da je zadnji vezni njegova prava uloga. Ne mogu svi od veznjaka i krila postati uspješni bekovi.
Činjenica da se nacionalna selekcija u kriznim trenucima mora oslanjati na samo jedno ili dva imena, dok se istovremeno domaći klupski bazen popunjava egzotičnim inozemnim rješenjima, ukazuje na jasnu potrebu za dubokom analizom rada u omladinskim školama. Moderni nogomet od bekova ne traži samo defenzivnu stabilnost, već i moć ponavljanja, sudjelovanje u izgradnji napada i visoku tehničku potkovanost. Stoga je primarna potreba već odavno postalo ciljano selektiranje i razvoj djece za ovu važnu ulogu, jer sve dok najveći hrvatski klubovi rješenja za svoje kadrovske probleme budu tražili na marginama Azije i Afrike, a ne na vlastitim pomoćnim terenima, patit će hrvatski nogomet u cjelini. I svaku reprezentativnu stanku čekat ćemo da se vrate 'naši bekovi' sa svojih prekooceanskih destinacija dok Vatreni strepe da se ne prehlade Stanišić i Smolčić.