Fruku treba struktura u kojoj će njegova sloboda imati smisla, a Kek mora pronaći Rijeku kojoj kaos neće biti pravilo

Rijeka protiv Lokosa? Ne... Hajmo reći neshvatljiva. Kao dijete u dućanu sa slatkišima. Želi akcijom doći do gola, želi i veliki volumen udaraca, želi i intenzitet, želi i posjed, želi i lijevo, želi i desno. Želi sve. I onda, kako to obično biva, ne dobije skoro pa ništa. Hajde, jedan slatkiš, baš kao jedan bod ove subote. No, kad su se nudila sva tri, odnosno kad je dijete pored čokolade moglo dobiti i lizaljku te gumene bombone... Kako da bude zadovoljno? A samo si je krivo...

Daniel Adu-Adjei jednog dana možda postane igrač koji će ostvariti 'otočki san' i zaigrati u Premier ligi. Ako se to dogodi, nitko neće reći da je jedan od razloga i Rijeka koja ga je trpjela te da su utakmice poput ove protiv Lokomotive itekako zaslužne za njegov eventualni uspjeh. Ove subote Englez se nije mogao sastati s loptom, a njegova je igra bila toliko loša da je pored njega Athanasios Triantafyllou izgledao kao nepriznati sin Traianosa Dellasa. Osim njega, jako je slabašnu partiju pružio Talijan Vignato, koji je na trenutke izgledao kao da igra poluaktivan nogomet, s tim da je ipak najčudnija uloga na terenu bila ona Tonija Fruka. Igrača koji bi trebao biti cijeli 'sistem', preko kojeg bi trebala ići praktički svaka ozbiljna ideja Rijeke, a koji je ove subote vjerojatno prvi put nakon 'ohoho' vremena djelovao kao netko tko 'glavom' nije u utakmici.

Fruk je igrao kao mina lutalica. Malo ovdje, malo ondje, malo svugdje, a na kraju, zapravo, nigdje. Usprkos tome što ga je Jelavić pohvalio i prije i poslije utakmice pa jasno naglasio kako je za njega najbolji igrač lige. Ali, vratit ćemo se na riječi Vincenta Kompanyja, na njegovo razumijevanje strukture i kaosa. Toni ne djeluje kao umjetnik te vrste koji će iz potpunog kaosa, improvizacijom i čistim instinktom, konstantno stvarati čudesne rezultate. Naravno da to može napraviti u pojedinoj akciji, zato i jest igrač kakav jest, ali po svojem nogometu ipak djeluje znatno više kao De Bruyne nego kao Hazard. S tim da mu je i pozicija današnjeg prvotimca Napolija znatno bliža...

Ono što Fruku nedostaje u ovoj Rijeci jest jasan plan i jasna uputa. Struktura u kojoj će njegova sloboda imati smisla. Jer, koliko god to paradoksalno zvučalo, on svojom igrom nije netko tko idealno odgovara Kek-ballu. Zašto? Zato što svojom kvalitetom odskače do te mjere da ga je nemoguće tretirati kao sve ostale igrače. Da, imao je Kek u prvom mandatu Andrijaševića, ali uz njega su u šampionskoj Rijeci igrali i Gorgon, Gavranović, Mišić, Vešović... A u ovoj Rijeci, koja je, treba biti objektivan, daleko od šampionske, Fruk je i Andrijašević, i Gorgon, i Gavranović, i Vešović. I tu dolazimo do problema kojeg Kek tek mora riješiti. Ne kako iz Fruka izvući više kvalitete, jer kvaliteta nije upitna, nego kako mu napraviti okruženje u kojem neće osjećati da u svakoj akciji mora biti – sve. Jer kada pokušava biti sve, onda na trenutke ne bude ništa. A to, imajući pritom Jelavićevu pohvalu na umu, prilično 'iritira'.

Nadalje, tu je i pitanje ugovora. Na stranu informacije koje su pronašle svoj put do naše redakcije od 'informatora' koji bi željeli ostati 'incognito', i dalje ostaje nejasno što bi to točno Toni dobio potpisom novog ugovora, odnosno zašto bi mijenjao agenciju koja ima posrednička prava u slučaju njegovog transfera ako, kako Mišković sam sebe uvjerava, ne planira otići bez odštete? Koliko sve to utječe na njega teško je znati, ali ove subote Fruk je forsirao kada nije trebao, napuštao poziciju kad god je to htio, pokušavao riješiti situacije koje nije morao rješavati sam, a u obrani bio nešto manje angažiran nego inače. Jedna loša utakmica? Naravno da to može biti slučaj, Fruk je svojim igrama odavno zaslužio pravo na nju, ali baš zato što je najbolji igrač Rijeke, svaka njegova lošija večer automatski postaje i puno veći problem za cijelu momčad. A problema je protiv Lokomotive bilo i bez toga.

Nitko Rijeci ne može osporiti želju (udaraca nije nedostjalo), baš kao što je teško osporiti činjenicu da je poimence kvalitetnija momčad. Ali, ta Rijekina oscilacija u igri, ono što je baš kod Keka u prvom mandatu bilo najmanje izraženo u odnosu na praktički sve trenere koji su došli poslije njega, opet je uzela maha. Jednom Rijeka izgleda kao momčad koja zna baš sve što radi, drugi put kao momčad koja sve želi, ali nije sasvim sigurna kako do toga doći. I upravo je to možda najveći posao koji čeka slovenskog stručnjaka. Ne izmisliti novu Rijeku, ne preko noći napraviti novu šampionsku momčad, nego postići da razlika između njezina dobrog i lošeg izdanja više ne bude – ovakva razlika. Uostalom, oscilacija je oduvijek bila zakleti neprijatelj dugoročnog uspjeha, a dugoročni uspjeh jedan je od razloga zbog kojih se Kek vratio na Kvarner.

Remi s Lokomotivom nije najgori rezultat ikada, ali isto tako Rijeka se ne smije pomiriti s takvim ishodom kao 'u redu varijantom'. Engleskim rječnikom: not great, not terrible. Vrbovec? Kup bi trebao poslužiti da se vrati samopouzdanje, da se postigne nešto više pogodaka, odigraju neke suvisle akcije i, prije svega, opet uhvati nekakav ritam. A onda – Hajduk.

Ovakva Rijeka nema što tražiti na terenu s aktualnim liderom HNL-a i momčadi koja u posljednjih 10 utakmica ima osam pobjeda i dva remija. Ali, ona koja se obračunala s Osijekom, zabila mu četiri, a mogla barem još toliko? Ona koja zna što radi, koja ima strukturu i u kojoj najbolji igrač ne mora istodobno biti i Andrijašević, i Gorgon, i Gavranović, i Vešović? E, ta bi svakako imala štošta za reći.

Jer, na kraju se opet vraćamo Kompanyju. Malo slobode i kaosa može napraviti razliku, ali bez strukture teško možeš očekivati kontinuitet. Vrijedi to za Fruka, a još više za cijelu Rijeku. Za sedam dana na Rujevicu stiže Hajduk. I pitanje više nije može li Rijeka odigrati dovoljno dobro da ga pobijedi, jer pokazala je da može. Pitanje je može li Kek napraviti da više ne moramo pogađati – koja će se Rijeka pojaviti?