Franko Kovačević za Germanijak: “Ibričić mi je rekao: Odrekni se svega i kladi se na sebe. Tako je sve krenulo”

Nedjelja predvečer, Celje! Grad diše svojim tihim, nedjeljnim ritmom. Dok sjedimo u srcu starog grada, pogled klizi prema srednjovjekovnoj utvrdi – simbolu moći nekada slavnih grofova Celjskih. Kavana je puna, miješaju se žamor i smijeh, konobari jure između stolova, a u jednom trenutku – muk.

Na vrata ulazi čovjek o kojem se ovdje priča s poštovanjem. Najbolji europski strijelac. Franko Kovačević. I kreće šušur...

 A Franko? Osmijeh od milijun dolara, onaj široki, iskreni. Do njega supruga Karla, sin Vito i mala Franka, tek navršila godinu dana. Rijetki su to trenuci kad je obitelj na okupu. I zato ih treba čuvati kao suho zlato. Jer ovaj nogometni nomad promijenio je klubova više nego što bi itko mogao pobrojati.

 „Da ti budem iskren, ne znam ni sam ovako na prvu. Možemo ih izbrojati“, smije se centarfor Celja. Nema potrebe, a ni vremena – njegov put govori sam za sebe. Rođen u Koprivnici, obiteljski iz Križevaca, a nogometno dijete Bjelovara. Talent koji je prerano morao birati put. Dinamo, Hajduk, Rijeka – svi su ga htjeli.

„Dinamo je bio najbliži Bjelovaru, ali tamo je bio Kulenović, nije imalo smisla gurati se. Otišao sam u Rijeku. Deda i baka žive u Opatiji, pa je odluka bila obiteljska.“

Dok priča o počecima, prilazi konobar. Ne znamo traži li autogram, fotografiju ili samo narudžbu.


„Prosim, eno limonado“, kaže Franko na besprijekornom slovenskom.


„Dobro ti ide slovenski“, dobacujemo.

„Naravno. Bio sam u Domžalama, sad sam ovdje. To je stvar poštovanja – prema klubu, ljudima. Najmanje što mogu je naučiti jezik, da se razumijemo.“

Vraćamo se na Rijeku, most koji ga je poveo prema Poljudu.

Franko na Poljudu, 2017. godine. FOTO: Ivo Čagalj/Pixsell

„Dvije godine kasnije imao sam dosta ponuda. Bio sam stvarno dobar tada. Vjerojatno bih ostao u Rijeci, ali su ugasili B momčad – i tako sam završio u Hajduku“, objašnjava. Pa zastane, vraća se mislima, pa dodaje:


„Nije tamo bio pritisak kako ljudi misle. Zapravo jest, ali kad si mlad, ne shvaćaš što to znači. Nisam još bio dovoljno dobar za prvu momčad, a konkurencija opasna – Futacs, Said... Trenirao sam s njima, ali jednog dana rekli su da moram na krilo. Bilo je: možeš gledati trening ili igrati na boku. I tako sam, eto, godinama ostao krilni. Sve do Celja.“

U Celje ga je doveo Alberto Riera. Nakon tri treninga pozvao ga sa strane.

„Kad sam došao, uzeo sam jedanaesticu. Trener je uzeo devetku, bacio mi dres i rekao: ‘Ti nisi krilo, ti si centarfor.’ I tako je krenulo.“

A zaustavilo se na 25 golova. Za sada. Franko trpa gdje god stigne. Jedanaest u slovenskoj ligi, dvanaest po Europi i još dva u Kupu. Dovoljno da Zlatko Dalić ispiše pozivnicu s njegovim imenom.

„Trener me nazvao dok sam bio kod kuće i rekao da je došao pretpoziv. Iskreno, ukočio sam se. Nisam se mogao pomaknuti“, s osmijehom govori Franko.

„On stoji, a mi skačemo po stanu! Vito skakuće s nama, iako nema pojma zašto“, ubacuje se Karla, supruga koja je dobro naučila koliko je trebalo znoja i truda za takav epilog.

„Vidiš, nogomet je čudan i nepredvidiv“, kaže Franko i nastavlja:

„Iskreno, ne mislim da sam danas bolji igrač nego prije dvije, tri godine. Samo se sve – posložilo.“

I posložilo se kako treba. Franko je pogodio. Svjesno preuzeo rizik: ostavio sigurne, lukrativne ugovore u Koreji i Njemačkoj, spustio se stepenicu-dvije niže – i poletio.


„Meni su bile bitne dvije stvari: povjerenje trenera i okruženje koje se bori za nešto, koje ima ambiciju. Gledajte, imao sam ponude – iz HNL-a, iz Njemačke – možda bi financijski bilo bolje, ali htio sam pravi klub. I pronašao sam ga u Celju. I trenera koji mi vjeruje. Rieru sam znao još iz Domžala, on je tada vodio Olimpiju i sve osvojio. Još dok sam igrao u Koreji znali smo se čuti.“

Pitamo ga – koja je tajna Rierina rukopisa?


„Bitno je da trener zna s tobom. Imao sam dobrih trenera, ali nisu svi znali s igračima. Riera sve zna, sve vidi. I nije stvar samo pozicije, nego toga kako ti prenosi ideju. Kad ti kaže ‘nemoj prilaziti po loptu, napadaj dubinu, gledaj samo gol’ – to ti promijeni pogled na nogomet. U dva, tri tjedna. Pazite, s 26 godina misliš da znaš sve, a onda ti dođe Španjolac i razmontira sve što si mislio da znaš. Pa naučiš neki detalj, nijansu koja čini razliku, način kretanja. Drugi možda znaju teoriju, ali Riera zna – čovjeka.“

Foto: NK Celje

Put kojim je kročio Franko Kovačević bio je posut trnjem. Danas kaže – malo je onih koji su ostali uz njega cijelim putem. Na prste jedne ruke može ih izbrojiti.

„Moja obitelj, roditelji. Supruga, djeca... Par obiteljskih prijatelja, poput obitelji Kapulica iz Zagreba. Oni su vjerovali da mogu napraviti taj iskorak, da mogu skinuti stigmu vječnog talenta. Znam da su sretni sada jer su svjedočili svakom mom koraku, svim usponima i padovima. A bilo ih je...“

Kovačević nikad nije odustajao od svojih snova. Zadržao je iste navike koje je imao kao dječak iz Bjelovara.

 „Teško je reći da sam uvijek vjerovao. Bilo je trenutaka kad sam gubio vjeru u sebe. Nikako da krene onako kako sam želio. Ali nikada nisam izgubio sebe. Treniralo se i živjelo kao Ronaldo – pazio sam na prehranu, trenirao više od svih, ulagao sve u karijeru“, govori Franko, dok supruga Karla kimanjem potvrđuje svaku rečenicu.

 „Nema mira“, smije se ona i preuzima riječ:


„Čujem se s drugim ženama od igrača – njihovi su muževi već doma, ručali su, a moj još na treningu dok ne zabije pedeset golova. Čim nešto novo izađe za oporavak sportaša – Franko to odmah naruči! Sad stiže taj neki ‘infrared therapy’. Led nam stalno treba. Doručak? Jaja, svaki dan. Više ne mogu... U restoranu on naruči salatu, ja burger – i uvijek zamijene narudžbu. Ma isti je kakav je bio u Rudešu, Cipru, Americi ili Koreji. Uvijek mora pobijediti. Jednom smo igrali Alias i izgubio je. Sutradan se zatvorio na balkon i nije izašao dok napamet nije naučio svih 150 kartica“, prepričava kroz smijeh.

Taj inat i rad vraćaju se – s kamatama. Dok razgovaramo, mobitel mu ne prestaje zvoniti.


„Jedina razlika je što ga sada svi traže. Zvoni stalno. Poruke iz Njemačke, novinari, pozivi iz Zagreba – Franko više ne stiže na sve“, dodaje Karla.

Tako to obično  bude kad u stanu imate najboljeg europskog strijelca. Pitamo ga zna li tko je taj Portorikanac Jorge Rivera s kojim se tuče za svjetsku krunu.


„Gledao sam jednom. Pa njegova ekipa pobjeđuje 12-0, 8-0... Tko zna kakva je to liga. Gledao sam kratko i ugasio mobitel. Ne treba mi to. On ima svoj put, ja svoj. Ionako je pritisak prevelik. Sjeo sam neki dan sa Senijadom Ibričićem – dogovorili smo da on sve to preuzme. Do sada mi je pomagao prijateljski, ali postalo je neizdrživo. Trebam nekoga tko će sve to znati hendlati.“

Njih dvojica se znaju još iz Domžala. Bivši as Hajduka tada je bio sportski direktor, Simon Rožman trener.


„Bio sam u Hoffenheimu kad me Senijad nazvao. Imao sam dobar ugovor, i rijetko tko bi se odrekao toga samo da bi otišao u Sloveniju. Ali presudio je razgovor – rekao mi je ‘Odrekni se toga i kladi se na sebe’. I tako sam došao.“

U Domžalama su došli i golovi. Potom Wiesbaden, pa Koreja, pa povratak u Njemačku. A sada Celje.


„Celje je platilo odštetu, imam ugovor tri godine i sve ovisi o klubu. Mene to ne opterećuje. Igram, zabijam, zadovoljan sam. Kad dođe nešto konkretno, sjest ćemo i razgovarati. Iskreno, nekad sam želio pažnju javnosti, a sada shvaćam koliko taj košmar zna biti iscrpljujuć. Ima i ljepote u miru“, kaže Franko.

Na pitanje je li Celje nogometni grad, ne razmišlja dugo.


„Možda prije nije bio, ali sada postaje. Ljudi dolaze, navijaju, dobra je atmosfera.“

Pred njim su Legia iz Varšave, Bravo, pa reprezentativna pauza – možda i aktivirani poziv Zlatka Dalića.


Karla se ubacuje uz smijeh:


"Mislila sam da će mi pomoći na Interliberu, ali izgleda da ima druge planove. Neka, zaslužio je.“

S izbornikom Dalićem još se nije čuo, ali mu se javio Stipe Pletikosa.


„Rekao je da im je drago što je netko iz drugog plana iskočio radom i borbom. Da me prate i da će nastaviti. To mi je dovoljno. Daje mi mir i potvrdu da netko vidi trud. Znam koliko mogu. Samopouzdanja mi nikada nije falilo.“

S Kramarićem se često čuje – dijelili su svlačionicu u Hoffenheimu. Luku Modrića upoznao je još kao dječak u Zadru.


„Ne znam koliko sam imao godina. Luka je tad već bio u Tottenhamu. Bio sam u restoranu kad smo ga prepoznali. Tražili smo fotografiju. Tko bi rekao da ću desetak godina kasnije biti blizu da zaigram s njim. Život piše romane“, kaže uz smijeh i pokazuje staru fotografiju iz zadarskog restorana.

Franko Kovacevic/privatna arhiva

Razgovor se bliži kraju. Pitamo ga bi li nešto mijenjao da može vratiti vrijeme.
 Zastane tek sekundu:


„Možda onu odluku u Hajduku – da odem na krilo. Ali tko zna, možda je baš tako moralo biti. Imao sam 17 godina, rekli su da ako želim trenirati, moram na bok. I prihvatiš, jer samo želiš biti na terenu. Možda je to bila njihova pogreška, ali život uvijek pronađe svoj put.“

A gdje se vidi za godinu dana?


„Teško pitanje... Nakon svega, idem dan po dan. San mi je igrati Ligu prvaka, to mi je dječački san i vjerujem da će se ostvariti. Je l' za godinu ili dvije, nebitno. Želim biti sretan, zdrav, s obitelji, i imati snage da nastavim ovako. To mi je jedini plan.“

Na kraju se nasmije i doda, u svom stilu:


„A ako bude i Mundijal... nitko sretniji od mene. Ali, ponavljam - korak po korak,” poručuje iz Celja najbolji europski golgeter – Franko Kovačević.