I. SučićFOTO/VIDEO Shelbourneova legenda za Germanijak: “Hajduk nam je najveća pobjeda u povijesti, a Europa san!”
Vrijeme Čitanja: 4min | uto. 12.08.25. | 08:15
Čovjek koji je na Tolki vidio sve, koji zna sve i koji je cijeli svoj život podredio Shelsima, za Germanijak priča o legendarnoj pobjedi protiv Hajduka koju i danas smatra najvećom u povijesti kluba, s tim da za utakmicu protiv Rijeke ističe – možda uđe u istu rečenicu.
Kad u nogometnom svijetu čujete ili pročitate riječ legenda, većina bi očekivala da će neki prilog ili tekst biti posvećen bivšem igraču, kapetanu, možda čak i najboljem strijelcu. Svakako nekome koga su tribine obožavale. I – u 99 posto slučajeva – najveće klupske legende upravo budu bivši igrači i treneri, nekad vlasnici i predsjednici, ali u slučaju Shelbournea je najveća legenda – oružar. I nitko mu nije ni blizu!
“Ne znam, pitaj Johnnyja” i “ako ti Johnny kaže da može, onda nema problema” bila su prva dva odgovora na naša pitanja kada smo tek zakoračili na Tolka Park. Prvo nas je zanimalo gdje je press centar, zatim i je li u redu da malo obiđemo stadion sa svih strana, ali kako smo morali dobiti ‘amen’ od jednog čovjeka za sve što nas je zanimalo, nadali smo se da će biti dobre volje.
A kasnije su nam njegovi suradnici, odnosno sinovi, rekli da se na prste jedne ruke mogu nabrojati dani kada to nije slučaj...
.jpeg.webp)
Johnny Watson nije vaš tipični heroj. U nogometnom svijetu, gdje se sve odvija brzo i gdje se tenzija narijetko osjeti i na ‘dobar dan’, gospodin Johnny je zapravo sve ono što čovjek može poželjeti od svojeg sugovornika. Ako je tema razgovora Shelbourne, on zna. I vjerojatno je tamo i bio.
“Koliko dugo je tata u klubu? Eh, sada... Meni je 28, što znači da je tu minimalno 30 godina. On je šef oružara i još stotinu drugih stvari, stariji brat Graham je voditelj, a ja sam oružar. Kod nas to ide po godini proizvodnje”, nasmijao nas je Carl Watson, Johnnyjev mlađi sin kojeg smo zatekli ‘u rudniku’. Perilice i sušilice radile su punom parom, mladi Carl je sve nadgledao, dok je tata Johnny morao odgovoriti na stotinu pitanja prije nego što je uspio odvojiti malo vremena za nas.
“Možeš obići svaki kutak stadiona i pitati apsolutno sve što te zanima! Pa, čovječe, ti si novinar, to je tvoj posao! Imamo vremena za sve, nijedno pitanje neće ostati neodgovoreno”, poručio nam je Johnny i s tom otvorenošću nas – uhvatio nespremne.
“O stadionu i povijesti se sve zna, ne bi bilo u redu da ja sad nešto pričam pa da nekoga možda uvrijedim. Imali smo dobrih trenutaka i manje dobrih trenutaka. Priču o tribinama ste već čuli, to da je stadion nazvan po Tolki također? Eto, to su vam osnove...”
Nego, tko je onaj tamo igrač koji ima svoj mural na stadionu?
“To je Dave Rodgers, naša legenda. Znate za onaj sjajan volej protiv Hajduka? E, pa...”
.jpeg.webp)
“On je inače Englez, ali je kod nas ostao nekoliko sezona. I bio je sjajan. Hoće li doći na utakmicu? Nisam siguran, mislim da ‘lovi’ neki posao u Engleskoj. Alan Moore? On bi trebao doći, da. On je češće ovdje. Ako dođu, rado ću vas upoznati, oni će vam isto sigurno reći sve što vas zanima.”
Dok smo razgovarali, istovremeno smo i razgledavali klupske prostorije. Kako oni kažu – skromne, ali njima dovoljne.
“Press soba nije postojala dok nije došao Damien Duff. On je to sve sredio, sada stvarno djeluje lijepo, reprezentativno. Zašto je otišao? Ne znam, nikada nije rekao... Javno. Ali, nemamo o njemu što pričati, bio je izvanserijski igrač, kao trener je ostvario velike stvari... Mislim da je pred njim uspješna karijera.”
Shelbourne protiv Rijeke nije bio favorit pa su u prvoj utakmici uspjeli slaviti.
“Gledajte, dečki su ostavili srce na terenu. Sjajan je to rezultat bio za nas, tko ga je mogao zamisliti... Rijeka je veliki klub, cijenimo ih, ali sportski je nadati se, pogotovo sada kad igramo na domaćem terenu, zar ne?”
U njegovim riječima nije bilo ni jedan posto prepotentnosti ili nekakvog stavljanja soli na ranu, skromno i ponizno pričao je o klubu za kojeg je jasno kao dan da mu je baš sve.
“Mi se volimo ovdje šaliti da je bitno da budemo sutra budemo malo bolji nego danas. Ako nam se u međuvremenu nešto ne pokvari, ha-ha.”
Ušli smo i u sobu s dresovima, sveto mjesto za sve nogometne fanatike. I još nam kaže Johnny – ima toga još.
“Imamo kad smo igrali s Lilleom, Zürichom, tu je i španjolski Deportivo kad smo s njima igrali 0-0. Znate za tu utakmicu? Uff, kako smo samo bili blizu...”
A onda smo naišli na dres Hajduka?
“Broj 12 je na leđima (Vladimir Balić, op.a.) , dobio sam ga nakon utakmice. Sjećam je se kao da je bila jučer...”
Je li to najveća pobjeda u povijesti kluba?
“Za mene da. Vidjeli ste volej, je li tako? Pa što više reći. Atmosfera je bila briljantna, naši su navijači bili fenomenalni, gostujući su u velikom broju došli podržati svoju momčad. Bila je to večer koja se pamti.”
Koji su snovi sada?
“Snova ne smije nedostajati. Ali, Europa je san svih nas, zar ne? Ne možeš biti mali klub i igrati europski nogomet. Mi smo dosta blizu sada, ali...”
Ako Shelbourne svlada Rijeku i izbori ligašku fazu Europske lige, bi li se na tu pobjedu gledalo kao jednu od najvećih ikada.
“Vjerojatno da. Najveću? Teško mi je reći, znate kakav je nogomet, nekad je jedan moment taj kojeg godinama pamtimo. Kao taj Rodgersov volej protiv Hajduka. Rijeka je sjajna momčad, bit će nam teško. Ali, neće ni njima biti lako s nama!”
Ako kojim slučajem Rijeka ne uspije ostvariti svoj cilj, jedini čovjek zbog kojeg nam može biti barem malo drago zbog toga zove se Johnny Watson. Legenda, Johnny Watson.
