I. SučićEuropa više ne pita tko je Rijeka
.jpg.webp)
Vrijeme Čitanja: 5min | pet. 27.02.26. | 08:00
Omonia je dobra, ali ipak ne dobra kao Rijeka. I to je sada i potvrđeno.
Nekada, ne čak ni tako davno, možda pred kakvih 20-ak i manje godina, kad bi netko pitao za Europu u Rijeci, domaći ljudi mislili li bi da je potrebno dati upute kako doći do Italije, za početak možda i Slovenije. Nije Rijeka tada, pa ni prije, bila neka velika sila u hrvatskom nogometu, možda tek jedno atraktivno ime, ponosno, na trenutke drugima i iritantno, koje je podno onih oštrih, a opet toliko pitomih i ekscentričnih stijena, većima od sebe često radilo velike probleme. Kantrida kratka i uska, tvrda i grbava, s publikom koja je oduvijek bila neprijateljski nastrojena prema svojim protivnicima. Kada igra Rijeka, tih 90 i kusur minuta nitko nije dobrodošao na Kvarner. Kasnije sa svima, i to vrlo rado, na pijaču. Prije... možda bolje ne.
Danas, 15 godina otkako je na čelu kluba Damir Mišković, situacija se promijenila za 180 stupnjeva. O Europi u Rijeci, ili pak Rijeci u Europi, može se napisati jedna ozbiljna, europska knjiga. Fotografije su uvijek dobrodošle, ali nisu neophodne da bi se 'nabio' broj stranica. Rijeka u Europi više nije gost, stranac, prolaznik bez valjanih papira, danas je Rijeka u Europi netko kome se više ne provjeravaju dokumenti, momčad čije ime otvara vrata, čiji rezultati – pričaju priču. I nepotrebno ju je uljepšavati ili preuveličavati, nepotrebno je s njom išta raditi. Samo ju treba pustiti. I to će biti dosta.
Nakon svake velike pobjede, a ovih 3-1 protiv Omonije to jest, navijači će među sobom načeti nekoliko tema. Počet će s veselim sjećanjima, poput Stuttgarta, Milana i takvih utakmica, zatim se vratiti na one bolne uspomene, Partizan, Olympiacos, Lille i ostatak društva, ali će brzo sve to ostaviti tamo gdje je i bilo, u prošlosti, a rundu s prijateljima popiti u čast ovoga što su upravo uživali. A ovog se četvrtka zaista moglo uživati na Kvarneru.
U Tonijevu, Martinovu i posebno Victorovu čast, popilo se pivo do dva više no inače, zapjevala se La Toroniera i nezaobilazni Način života, a više od ičega pričalo se o tom drugom poluvremenu Rijeke. Prvo poluvrijeme, bila je to ona stara euro-Rijeka, kao prije otprije 20-ak godina, čak i manje, kada je pad, kad-tad, bio neizbježan. Domaći navijači bi se malo 'zagrijali', ali uvijek bi ih neki nesretni splet okolnosti ohladio. Uvijek bi se moralo dogoditi nešto, kao što se ovog četvrtka dogodio kiks Barišića.
No, stara Rijeka bi tu stala, utakmica bi završila, a protivnik bi, čak ne toliko zbog sebe koliko zbog Rijeke, došao do pobjede, preokreta, slavlja. S druge strane, ova Rijeka nije od tog kova satkana, njihov je način razmišljanja drugačiji, navike su im pobjedničke, što se jasno vidjelo u drugom dijelu. Istih 11 igrača, par promjena i neka sasvim drugačija priča. Ključan trenutak utakmice? Martin Zlomislić na podu. Koji, da se razumojemo, u tom trenutki lažira ozljedu. Planski i sve prema dogovoru, sve kako bi se Rijeka stigla presložiti.
Rijeka je, nakon duplog pasa Lasickasa i Muñoza promijenila formaciju i ideju igre, s tim da je sve bilo unaprijed dogovoreno. I onda su Ciprani pali u žrvanj. Prvi gol Tonija Fruka bio je sjajan, drugi je došao kao nagrada, treći Adu-Adjeija bio je fenomenalan, daleko najbolji na utakmici. Istrčati jednu onakvu dionicu, u 79. minuti, pa onda prvo izdržati duel sa stoperom, potom ostati na nogama nakon odgurivanja vratara, a povrh svega zadržati koncentraciju i smirenost pa s 20-ak metara iskosa prebaciti stasitog Nigerijca za konačnih 3-1? Well done, Daniel. Inače, njegova igra neodoljivo podsjeća na igru Franje Ivanovića, jako su sličan profil igrača i jako im je sličan strop. S tim da, ako ćemo baš iskreno, Franjo nije ni izbliza zabijao ovako važne golove u dresu Rijeke. Adu-Adjei došao je na mala vrata, dok bi jednog dana njegov transfer mogao biti u rangu onog Andreja Kramarića.
Utakmica? Zlomislićeve obrane bile su čudesne te je kapetan Rijeke najbolji pojedinac kad se zbirno gleda učinak u dvije utakmice protiv Omonije. Adu-Adjei zabio je i na Cipru i na Rujevici, dok je Toni Fruk zabio dva pogotka koji su bili potvrda da Rijeka nije spremna reći posljednju riječ u Europi. Dantas je u drugom poluvremenu bio izvrstan, Majstorović i Radeljić bili su vrlo dobri, a sjajna je bila energija Ante Oreča, koji već sada uživa jednu posebnu kemiju s tribinama i koji Rijeci nosi taj jedan dašak divljine. Ima on svojih felera, to je neosporno, ali ima i dobar stav, dobar govor tijela. Miran, a opet spreman na 'fajt'. Nije možda na razini Ristovskog, Tomečaka i Kvržića, ali malo po malo njegova je stolica sve bliža stolu za kojem sjede najbolji Rijekini desni bekovi u otkako je HNL-a.
Dakako, ono što se ne smije zaboraviti je Armada, odnosno svi navijači Rijeke. Opet je stadion bio daleko od rasprodanog, valjda je sada svima u klubu jasno da je razlog samo i isključivo financijske prirode te da su cijene karata previsoke za prosječne gledatelje, ali čak i ovakva, ne do kraja puna Rujevica, kad je osjetila taj furiozan ulazak u drugi dio, kad je osjetila želju igrača, njihov spremnost na skok, blok i klizeći start, Rijeka je odmah dobila tog svojeg ekstra igrača koji je toliko dugo bio njezin prepoznatljiv znak. Navijači su napravili svoj dio posla i to su svi mogli osjetiti. Rijeka je tekla brže od Rječine.
Ambicije za dalje? Neki će reći Francuska, neki Poljska, ali zapravo je sve to manje bitno, jedino što se očekuje od Rijeke je da bude kao što je bila ovog četvrtka. Prkosna i svoja, prilagodljiva, a opet s prepoznatijim stilom. I gladna, žedna, nestrpljiva. Da bude – goropadna. Trener Ramiro Muñoz te Mister Victor Sanchez moraju biti zadovoljni, predsjednik Mišković također. Rijeka protiv Omonije nije bila favorit, ali je u dva ogleda dokazala da je bolja momčad. I da sve što sada živi je i zaslužila.
.jpg.webp)