Dobry den, Praha! Miris jointa, zvuk old school rock 'n' rolla, boja rane jeseni i okus dobrog piva!

Kako je Česima Hrvatska omiljena destinacija za dvotjedni ljetni godišnji odmor, tako je Hrvatima Češka omiljena destinacija kada se bira odredište za maturalac. Uz Lloret de Mar, naravno, ali Španjolska je ionako na meniju tek nakon Praga. Povijesne veze Hrvatske i Češke toliko su opširne da nema potrebe sada trošiti vrijeme na objašnjavanje 'bliskosti'. Ukratko, Česi o Hrvatima imaju lijepo mišljenje, Hrvati o Česima također. Premda bi bilo još bolje da paštete zamijene odlaskom u restorane, s tim da sigurno ni mi nismo baš idealan tip turista. Iako to nikada nećemo priznati.

Sport? I jedni i drugi su anomalija. Poput pjesnika – čuđenje u svijetu. Isto kako je Hrvatima Luka Modrić neprikosnoven na vrhu te mu se, pa čak ni Goran, Janica ili Dražen, ne mogu približiti, tako je kod Čeha Emil Zatopek prvi među jednakima. Svaka čast svima, ali Češka lokomotiva ipak je za koplje iznad svih. Odnosno, u njegovu slučaju – kilometar ispred svih.

Po dolasku u Prag, dan nakon što je i službeno završilo ljeto, prvo što je upalo u oko bile su odjevne kombinacije stanovnika češke metropole. Kratke hlače i japanke, izgleda, biraju samo kada planiraju uspon na Biokovo, jer sve je bilo prepuno čizama, balonera, kod nekih čak i zimskih vunenih kapa. Iako su u našim mislima glavna stvar bili nogomet i hrvatska reprezentacija, najviše vremena proveli smo osvježavajući češke sportske portale u potrazi za novim otkazima čeških reprezentativaca. Šaputalo se da Slavia bojkotira Santija Deniju, da će se primjerom Patrika Schicka povesti i mnogi drugi igrači, da Sparta nije zadovoljna tretmanom i da dolazak Španjolca ne znači početak nečeg novog, već definitivan kraj 'onog starog'. Iako to ne bi trebalo značiti ništa loše budući da je češki nogomet već neko vrijeme u silaznoj putanji.

A to se, definitivno, ne može reći za Češku kao državu, još manje za Prag kao metropolu. Ostavimo li tinejdžere po strani, vjerojatno ne postoji hrvatski turist kojeg Prag neće, i to bez nekog posebnog truda, lako šarmirati. Obrisi metropole su kao kombinacija idealne nogometne momčadi – spoj mladosti i iskustva. Nema dotrajalog, razbijenog, pohabanog. Sve je očuvano, dotjerano, pažljivo birano. Kontrast je nevjerojatan. Zgrada do zgrade, jedna koja je prošla dva svjetska rata i još mnogo toga, a druga završena prije svega nekoliko mjeseci. Dijeli ih – jedna cesta s dvije trake. Šaka u oko? Ni najmanje. Nekako je u Pragu, tom jedinstvenom muzeju na otvorenom, sve sjedinjeno i spojeno u cjelinu. I baš to najbolje priča priču grada koji cijeni, ističe i ponosi se svojom poviješću, dok istodobno misli na budućnost, grabi naprijed, želi pratiti aktualne trendove i postaviti neke nove.

Prag je – sve što bismo voljeli da Zagreb jest. A nije.

Uži centar prepun je zanimljivih muzeja. Foto: Germanijak

A onda naletimo na tramvaj.

„Evo, tu su definitivno iza Zagreba“, rekli smo prijatelju i privatnom vodiču, ponekad i kroz život, kojem je Prag postao drugi dom.

„Jesu, da. Samo što su ovi tramvaji čisti te ih se svaki dan dezinficira, neke linije voze svakih pet ili šest minuta i imaju posebnu traku po kojoj ne voze automobili. Osim toga, na struju idu i autobusi, postoje tri metro linije, a uskoro će se izgraditi četvrta. Cjelogodišnji pokaz za prvu zonu? 150 eura. Doslovno. Toliko o tome da smo ispred“, odgovorio nam je kao iz topa. Kao da nas je dočekao na volej ili da radi kao PR praškog ZET-a.

Na putu do Karlova mosta pogled je bježao prema Praškom dvorcu, tom čudesnom zdanju koje je jednostavno nemoguće ne obići kad vas već put nanese u Prag. Bilo to zbog nogometa ili ljubavi. Ili oboje. Nalazi se na Maloj Strani, za koju će 'domaći' reći da je još ljepša od centra i onog 'razvikanog' dijela, s tim da ostavlja dojam kao da s te jedne visine nadgleda cijeli grad. U kojem, nemoguće je ne primijetiti, policije ne nedostaje. I djeluje impresivno, zastrašujuće. Za razliku od mnogih naših plavaca, koji ostavljaju dojam kao da slobodno vrijeme provode u kafićima i pekarnicama, u Češkoj policajci izgledaju kao da ga provode u teretani. I da ne štede na proteinima koje unose u tijelo. Visoki, otresiti, beskompromisni. Definitivno nije društvo za šaliti se.

Dan prije utakmice vidjeli smo i turista s dresom Luke Modrića iz Milana. Odakle je, ne znamo, ali s društvom sa stola pričao je - na francuskom! Foto: Germanijak

Osim toga, ono što se također ne može ne zamijetiti jest multikulturalnost, odnosno činjenica da se čovjek kao stranac zapravo i ne osjeća strancem. Naravno da su nam nogometni suveniri prije svega upadali u oko, s tim da nam je posebno zanimljivo bilo čuti da ispred Spartina fan-shopa u centru grada svaku noć 'dežura' nekoliko klinaca, čisto da nekom turistu ne bi palo na pamet nekako obezvrijediti klupske boje. Slavijini navijači? Rivali jesu, ali 'glupi' nisu. Neka nepisana pravila ne krše. Uostalom, kad bi se dirnulo u Spartin fan-shop, već sutradan bi pred Slavijinim bilo opće slavlje. U Češkoj je ta jedna huliganska subkultura prilično jako izražena.

Grad, ako nekoga zanima, miriši na joint. I potpuno je normalno vidjeti nekoga kako hoda, puši i pritom ne mari za ostatak svijeta. Isto tako, sve je prepuno muzeja, dućana sa suvenirima i pivnica koje nude pivo po cijeni od otprilike 2,5 eura. I to vrhunsko pivo, da se razumijemo.

I baš to je taj okus Praga. Uz street-food koji je također izvrstan.

Fenomenalan je bio 'feeling' šetati Karlovim mostom, pogotovo kad se uzmu u obzir njegova povijest, značaj i vrijednost. Za Prag i za cijelu Češku. Ukratko, kamen temeljac položio je Karlo IV. točno 9. srpnja 1357. godine u 5:31 ujutro. Nebitan detalj? Sve samo ne to. Naime, baš ta minuta, dan i godina odabrani su kako bi se stvorio numerički palindrom 135797531 (godina, dan, mjesec, sat, minuta), što je prema vjerovanju trebalo osigurati dugovječnost mostu. I očito je u tome uspjelo. Inače, most je dugačak nešto više od 500 metara, na njemu je točno 30 skulptura i kipova, s tim da je gužva za fotografiranje – samo ispred jednog.

Riječ je o skulpturi Pietà, odnosno prikazu na kojem Djevica Marija drži Isusovo tijelo. Zašto baš ta skulptura, a ne neka od 29 ostalih? Razlog se zove Depeche Mode, odnosno fotografija nastala sada već davne 1988. godine na kojoj se nalaze Dave Gahan i Martin L. Gore. Neki će vam reći i da je to bio 'cover' nekog od albuma, ali nije. Fotografija je samo postala viralna prije nego što je viralnost postojala.

Kad smo već kod praških unikatnosti i povezanosti s brojevima, dodat ćemo i da je u centru grada astronomski sat. Treći najstariji na svijetu i najstariji koji još uvijek radi. Svakog punog sata dogodi se 'šetnja apostola'. Turista je, naravno, more, s tim da smo pitali postoji li neki sat kada ih je posebno više ili manje. Odgovor koji smo dobili zapravo nas je 'resetirao'.

„Dobro, hoćemo li više doći na temu nogometa?“

I stvarno, dok su se brojale posljednje šetnje do novog debija Slavena Bilića na klupi Vatrenih, jedna od ideja koja se rodila bila je – hajdemo na najveći nogometni stadion na svijetu!

U Pragu? Da, u Pragu.

Uglavnom, Velký strahovský stadion po površini i povijesnom kapacitetu najveći je stadion na svijetu. Prostire se na osam hektara, tamo su nekoć svirali Rolling Stonesi, U2 i Pink Floyd, dok danas služi kao trening-centar Sparte. Koja... Ipak je u Pragu Sparta ispred Slavije.

Pitali smo lokalce postoji li 'fora' da je 'ovaj i ovaj kvart' za jednu momčad, odnosno 'ovaj i ovaj' za drugu, ali u taksiju nam je objašnjeno kako su ti dani u dalekoj prošlosti. Danas je sve izmiješano. Razlika? Sparta je narodni, radnički klub, dok su Slaviju osnovali akademici i umjetnici. Potonji će klub narodski neki nazvati i 'židovskim', ali fact-checker tu baš i ne štima. Zapravo, židovskim klubom prozvan je prije 104 godine, kada je dogovorena prijateljska utakmica s West Hamom koja je potom otkazana zbog vremena, a u Slaviji su se odlučili naplatiti preko osiguranja. I tu je krenula priča o 'židovstvu'. Zvijezda petokraka? Ona slavenska, koja simbolizira nadu, okrenuta je na drugi način, dok za židovsku fali jedan krak.

Ali, kao da ne znamo koliko činjenice mogu smetati dobroj navijačkoj priči...

Press-soba na stadionu Fortuna Arena. Foto: Germanijak

Dom Slavije koji prima 21 000 gledatelja otvoren je 2008. godine, a njegova izgradnja koštala je između 35 i 40 milijuna eura. Foto: Germanijak

Naravno, izbaciti na papir stotinu misli o Pragu, a ne spomenuti 'U Fleku' bilo bi, nogometnim rječnikom, pravi autogol. Posjetili smo mjesto gdje su praški studenti došli na ideju o osnivanju Hajduka, ali piće ipak nismo popili. Ne zbog gužve, vodič jednostavno nije bio raspoložen.

„Nema piva prije 12. Eventualno jogurt, svakako ti dođe na isto.“

Shvatili smo šalu, nismo reagirali.

Da, Hajduk je osnovan u Pragu, da, 'U Fleku' je mjesto gdje će se uvijek čuti hrvatski jezik i ne, to što je tamo nastao klub iz Dalmacije ne znači da neće biti Slavonaca, Istrijana, Zagrepčana... Pa i, eto, društva s Kvarnera. Makar u prolazu. Hajduk je sa Slavijom odigrao i prijateljsku utakmicu 2014. godine, ali taj ogled nikada nije dovršen – zbog pirotehnike. Slavia je vodila 2-0, ali navijači obje momčadi u 74. minuti su, dogovorom, odlučili reći dosta nogometu. I svoje su slavlje s tribina preselili na teren Rajskog vrta.

Jesmo li nešto zaboravili? Pa, i jesmo i nismo. Dakako da smo mogli i o noćnoj ekonomiji koja 'gura' Prag, zatim o noćnom životu i izlascima, ali i o nekim drugim zanimljivim detaljima kao što je činjenica da se oko 95 posto Škoda izvozi te da je prosječna plaća 'dobrano' (čitaj: skoro za 1000 eura!) veća nego u Zagrebu. Ušli smo i u dućan s hokejaškom odjećom koji - pazite sad - ima svaki dres, svaku trenirku i svaku kapu od svih NHL momčadi koje postoje. I to u svim veličinama. Nogomet sport borj jedan? Budimo ozbiljni.

No, bio on broj jedan, dva ili tri, sada prvo slijedi utakmica, potom opet aerodrom i one metalne klupice s početka priče. One koje će se možda ponovno pretvoriti u Kafkin radni stol dok budemo skupljali dojmove iz Praga i pokušavali shvatiti kako je putovanje zbog 90 minuta nogometa završilo pričom o Zatopeku, tramvajima, jointima, Depeche Modeu, policajcima koji rade na masi, Hajduku, jogurtu i pivu od dva i pol eura.

Franz Kafka je, uostalom, upravo u Pragu napisao Preobrazbu. Naša je bila nešto skromnija. Došli smo kao predstavnici sedme sile kojima je u glavi bila utakmica, a prema Edenu krenuli kao turisti kojima se baš i ne ide kući. Prag je svoje odradio. Sada je red na Bilića i Vatrene. S tim da nam 'filing' ipak govori kako nas neće iznevjeriti...