
Damir Kreilach odlazi iz MLS-a nakon sedam godina, slijedi li Last dance ili kraj jedne sjajne karijere?
Vrijeme Čitanja: 4min | sub. 05.07.25. | 08:10
Svojeg kapetana Riječani otvorenih ruku čekaju više od desetljeća, ali on svoju odluku tek treba donijeti...
Tiho i bez pompe, baš kako je i živio svoju karijeru, Damir Kreilach (36) objavio je rastanak s Vancouver Whitecapsima. U kratkom razgovoru za Germanijak otkrio nam je kako će finalnu odluku o nastavku karijere donijeti idući tjedan u krugu obitelji, onih koji su uvijek bili sidro u nemirnom moru njegovog nogometnog života. Dodao je kako je povratak na Kvarner siguran, ali da u ovom trenutku još uvijek nema odgovor kako će se nastaviti razvijati u nogometnom svijetu – kao igrač i mentor mladima ili pak u nekoj drugoj funkciji koju u ovom trenutku smatra najprikladnijom i najizazovnijom.
Damir Kreilach je nogometno odrastao u Rijeci, stasao u Union Berlinu, da bi onda ‘preko bare’, gdje je otišao 2018. godine, doživio igrački vrhunac. Njegovi klubovi u SAD-u bili su Real Salt Lake te Vancouver Whitecaps, a u točno 200 utakmica zabio je 60 pogodaka te dodao 20 asistencija. Jasno, takva statistika impresivna je sama po sebi, ali u njegovom slučaju brojevi nikada nisu dovoljno govorili. Uostalom, Damirova karijera nije priča o brojkama, Damirova karijera je priča o čovjeku, o karakteru, o lideru.
Kakvo poštovanje uživa kod navijača Union Berlina najbolje može posvjedočiti transparent kojeg su mu posvetili protiv BVB-a na Westfalenu, u Real Salt Lakeu je u pet godina postao istinska legenda kluba, kapetan i simbol jednog tranzicijskog, a opet prilično uspješnog razdoblja, dok je posljednje dvije godine u Vancouveru bio mentor i oslonac mlađima. Od MLS-a se oprostio u noći s petka na subotu, protiv LA Galaxyja u gostima, a iako je protiv ‘američkog Reala’ kroz karijeru bio iznimno efikasan (sedam pogodaka i dvije asistencije u prethodnih 13 utakmica), ovog puta ipak nije pronašao put do mreže te je njegova momčad poražena od Reusa i društva s 0-3.
Iako je obostrana ljubav postojala na svim adresama gdje se skrasio u karijeri, njegovo je srce, znaju to svi, bilo i ostalo na Kantridi. Rijeka je za njega više od kluba – Rijeka mu je dom, luka, smisao. Iako nikada nije pred Armadom podigao neki trofej, njegov status među navijačima nadilazi sve. Uostalom, na Kvarneru često znaju reći da "nije trofej ono što nas veže, nego prljavi dres i čisto srce". Stijene s jednakim osmijehom pamte njegove sjajne slobodne udarce, ali i klizeće startove i zračne duele. Pamte se i njegova slavlja s Armadom, ono sirova, iskrena, riječka. Pamti se njegovo ponašanje na terenu i van terena, onaj prljavi bijeli dres, poderane štucne i krvava koljena. Pamte se stvari koje se brojevima ne mogu opisati. I koje u sjećanjima navijača nikada neće izblijediti.
I zbog svega navedenog ni najmanje ne čudi poruka koja je osvanula na D tribini kad je postalo poznato da će napustiti Rijeku i karijeru nastaviti u Njemačkoj:
"Neka vam bude uzor svima, Kreilach – ljudina."
I igračina, ako smijemo dodati.

Damira ‘svojim’ smatraju Vukovarci, Opatijci i Riječani. Njegov profesionalizam, liderske osobine i ljubav prema Rijeci nikada nisu dolazili u pitanje, a jedna slika to savršeno pokazuje – kada je Rijeka 2017. prvi put postala prvak države, a predsjednik Damir Mišković s igračima i trenerom Matjažom Kekom podigao trofej podno maksimirskog Juga, Damir Kreilach je taj trenutak dočekao na tribini, u bijelom dresu s brojem 17 na leđima – istom onom kojeg je sam nekada nosio. Iako su mu mnogi tada poručili da je to i njegov naslov, on se samo nasmijao pa pokazao rukom prema onima koji su ga osvojili:
"To je zasluga predsjednika, trenera i igrača koji su sada na terenu", rekao je. A svi znamo da nije bio u pravu...
Knjiga njegove profesionalne igračke karijere bliži se svojem završetku, ali ako kojim slučajem odluči napisati još jedno poglavlje pa još malo produljiti priču koju nogometni ‘štreberi’ nikada ne žele prestati čitati, opcija mu nikako ne bi smjelo nedostajati. Rijeka, nepotrebno je uopće isticati, bi odmah morala reagirati, mogućnost uživanja takvog čovjeka i igrača u svlačionici ne smije se propustiti, ali o svemu će se ipak nešto više znati u narednih tjedan ili dva, kada Kapetan odluči što će dalje, a trener Đalović dobije malo jasniju sliku s kakvim kadrom (i karakterima) raspolaže. Last dance, Liga prvaka, početak i kraj u istom dresu? Kakva bi to priča bila...