T. NičotaBaš ovakve utakmice pokazuju koliko je Dinamo velik...
.png.webp.webp)
.webp.webp)
Vrijeme Čitanja: 5min | čet. 22.10.26. | 12:00
Sve je počelo pričom o utakmici otprije 18 godina, a završilo... Ma, zapravo i nije završilo, mogli smo još satima
Nećemo nikad zaboraviti tu večer. Bio je 23. listopada 2008., dakle, na sutrašnji dan prije 18 godina. Novinarsko i ino društvo skupljalo se za stolovima i šankovima čuvenog 'Domagoja', bila je to klasična uvertira u početak još jedne epizode sna u Dinamovom europskom proljeću. Sna, jer jedna je generacija na čelu s Modrićem, Eduardom, Ćorlukom napustila Maksimir, a da nije dočekala proljetno Sunce, što mogu onda napraviti ovi dečki koji su ostali!? Stiže 'nekakav' NEC i nema veze kaj ne znamo bave li se dečki tenisom ili odbojkom, ali vjerojatno 'bumo opet spušili, onak, dinamovski, kak mi znamo'... Jer, naviknuli smo na to kroz godine. I dok je tako cinizam dobivao bitku s optimizmom, odjednom je stigla strašna vijest:
"Ubijen je Ivo Pukanić!"
Kasnije, doznalo se, stradao je smrtno i njegov suradnik Niko Franjić, a u tom trenutku nikome više i nije bilo do nogometa. Ni do europskog proljeća. Onda kad je Ivica Vrdoljak zabio pred sam kraj dvoboja za 3-2 i pobjedu, ha, tko je uopće o tome tada razmišljao. Ali sad, 18 godina kasnije, kad ovako vraćamo film, što se sve otad promijenilo. Nema 'Domagoja', nema dobrog dijela društva s tih stolova i šankova. Nema Ciceka, Ćire, Žoge i Zambija, znao je, nešto rjeđe, navratiti i Ottek, nema Lamze, Hadžije, Rudača. Nema više ni onih 'wannabe menadžera' koji su znali da put do naslovnica i velikih transfera neosporno vodi i kroz 'katakombe' raznih zagrebačkih 'domagoja'. Nema više ni onih roditelja, koji su vukli za rukav i pitali: 'gospon novinar, zakaj je moj mali dobil peticu u novinama' pa nema onda ni onog odgovora: 'oprostite, nismo mogli manje, to nam je najniža ocjena!'. Nema, nažalost, ni Židaka, Frante, ma joj, koliko ih nema... Vratio nam je spomen tog NEC-a neku sjetu, neku tugu, vratio nas u realnost, koliko se svijet u tih 18 godina okrenuo. Zapravo, preokrenuo naglavačke. I svijet i Dinamo!
Doduše, ostao je isti Maksimir, još se ne da, odolijeva godinama, potresima, političkim igrama, natječajima... Ostao je isti i statistički podatak da, nakon NEC-a, nikad više nijedan nizozemski klub nije 'pao' u Maksimiru. Ono što se promijenilo, nestao je onaj san o europskom proljeću, u međuvremen se ispunio, promijenilo se i ono kako smo tada gledali Dinamo. Više kao na klub iz nekih romantičarskih vremena, onaj čiju pobjedu uvijek čekaš, čijem se trofeju nadaš, a on uglavnom razočara. Onda kažeš 'dosta mi je, neću više' pa idući vikend opet kisneš na istom mjestu, na istoj tribini. Danas? Pa evo, najbolje je sve opisati kroz pogled jednog nizozemskog kolege, koji je dan prije utakmice na press konferenciji pitao Marija Kovačevića da mu predstavi Dinamo:
"Igramo svoj nogomet, rastemo u formi, a pred svojom publikom u Maksimiru uvijek igramo na pobjedu.", kratko je odgovorio Dinamov trener, koji vjerojatno nije očekivao da Nizozemac misli na nešto drugo. Jer, kad je presica završila, onda je pitao nas nekoliko okupljenih u press dvorani. I tu nas je, zapravo, i vratio u tu večer prije 18 godina.
"Oprostite, ta prošla utakmica protiv NEC-a... Puknula je neka bomba, što je to bilo?"
Objasnili smo ukratko, shvatio je. A onda još jednom bacio pogled na sastav.
"Mandžukić? On je zabio gol! Igrali su u Dinamu odlični igrači, jel da?"
"Dođite, pokazat ćemo vam nešto!"
Ustao je i prošetao tih nekoliko metara, do zida na kojemu su dresovi tek nekih zaslužnih igrača. Za Zajeca vjerojatno nije čuo, ali objasnili smo tko je i što je. Bobanova 'desetka' s potpisom izazvala je prvi 'palac gore', da bi uz Modrićev stao i promatrao ga kao neko remek-djelo. Čuo je i za Ademija, naravno Livakovića, dok za Danija Olma nije očekivao da je bio ovdje tolika zvijezda.
"Šest godina je bio ovdje? Uf..."
Petković, Oršić, Baturina, Sučić, možda u uhu stranog novinara i neće izazvati takav respekt, ali onda smo se vratili Mandžukiću, 'otišli' do Šukera, Prosinečkog...
"Zašto njihovih dresova nema ovdje?"
"Polako, bit će, prvo trebaju doći Gvardiolov i Kovačićev."
"I oni?", čudio se dok je pogled skretao prema zastavicama na zidu. Zastavicama klubova koje je Dinamo pobijedio u velikim utakmicama. Uz napomenu da je puno više toga po zidovima Plavog salona, da je tek to vidio...
"Chelsea? Da, sjećam se te utakmice, velika pobjeda. Nego, koliko ljudi očekujete na tribinama sutra protiv NEC-a?"
"Pa, oko 12 tisuća, recimo.", pokušali smo procijeniti.
"Shvaćam, za vas ovo nije uopće velika i važna utakmica, kad vidim sve ovo... NEC je ipak rijetko u Europi!"
Zapravo, nije ta teza bez vraga. Jest, nešto je do Maksimira, moguće kiše, nešto i do te naše razmaženosti. Ali, ima nešto i u tome da je NEC, na neki način, postala obična utakmica. U tih smo ih 18 vidjeli toliko velikih igrača, toliko velikih klubova, ma, nismo te tužne večeri, u kojoj je pobjeda bila tek jedna svijetla točka u sumornoj noći, mogli niti sanjati da ćemo za punoljetnost te pobjede isti taj NEC dočekivati kao nešto obično. 'Nešto' što se mora pobijediti, jer to spada u opis posla. 'Nešto' što doista pokazuje koliko je Dinamo velik. Da dolaze mediji i navijači tih klubova, ranga NEC-a, Vikinga i ne mogu se načuditi bogatoj povijesti, veličini. Igračima koji su ovdje stasali i igrali. Počelo je tim razgovorom o utakmici prije 18 godina, a završilo... Ma nije završilo, moglo je još trajati satima. Nismo stigli ni do Mlinarića i Cice, kamo li do Zebeca, Belina, Jerkovića...
Tada, 2008., nije bilo brojača, gledatelje se 'brojalo' odokativno. Mediji su zabilježili 'oko 15 tisuća'. Uz onaj Istok! Bilo je prohladno, bilo je tužno, bio je 'onaj' koji je već imao jaku opoziciju. Bio je Dinamo koji je 'uvijek spušil', nada u nešto veliko obično je ostala već u tunelu. Rekli bismo tada, poluprazan Maksimir. A 18 godina kasnije, očekujemo oko 12 tisuća. Prohladno je, možda će kiša, a i taj NEC nije 'nešto posebno'. Da, dokaz koliko je Dinamo velik, zapravo. Jer, nekad su navijači uoči ovakvih utakmica sanjali, znajući da će negdje zapeti. Sad, sad očekuju, imperativno pobjedu smatraju nečim normalnim. Ali da, nije Mario Kovačević loše odgovorio. Igrati svoju igru, u Maksimiru uvijek na pobjedu, to je Dinamo! Mi bismo dodali, 18 godina 'pametniji', iskusniji, sretniji možda i malo bahatiji nego tad:
"Kakav NEC, pa ne bumo valjda spušili od 'tenisača?"