A što mi očekujemo od Hrvatske?

Za početak jedan zanimljiv podatak. Znate li koga je Hrvatska zadnjih godina, ajmo reći od SP-a u Kataru, od reprezentacije češkog ranga, tzv. druge europske klase, pobijedila u gostima? Samo Tursku (0-2) u kvalfiikacijama za Euro. Niti Poljsku, niti Wales, Škotsku! Jednostavno, i kroz povijest smo takve utakmice igrali teže, u njima nerijetko i gubili. Još od Ukrajine 1995. u kvalifikacijama za naš prvi Euro, zatim Gruzija, Azerbajdžan, Sjeverna Makedonija, Slovenija, čak i Malta, koliko puta Škotska, Turska, Island, Norveška, Mađarska.... Nagledali smo se takvih dvoboja kao ovoga u Pragu, čak i s puno gorim epilogom, često smo baš u njima kompromitirali svoj put u kvalifikacijama, doveli se u veliku opasnost da propustimo veliko natjecanje. U Pragu, štoviše, nismo blistali, ali smo ispunili cilj, osvojili taj bod, koji nam je trebao. Slijedi nam Gibraltar, potom Farski Otoci, to je utakmica u kojoj nikako ne smijemo kiksati. Pobijedimo li (trijumf protiv Gibraltara već smo upisali) već ćemo biti na SP-u, kolo prije kraja kvalifikacija, u Crnu Goru ćemo na izlet. Bude li tako, moći ćemo reći da smo kvalifikacije odradili bez i najmanjeg stresa, Koliko to znači, dovoljno se samo sjetiti nekih prijašnjih ciklusa, u kojima smo nokte grizli do kraja, nekad ovisili i o drugima.

Da, istina je da Hrvatska treba biti bolja nego u Pragu, no, pitanje koje nas, zapravo, tišti glasi: Koliko Hrvatska može biti bolja? Zlatko Dalić je možda kroz ove godine propustio uvesti neke nove igrače, pomladiti reprezentaciju, međutim, kad sve stavimo na papir... Koji je to mladi igrač u novije vrijeme toliko iskočio da bi morao biti starter, da bi trebao biti neupitan član Dalićeve osovine? Zadnji je Petar Sučić i on polako preuzima ulogu u veznom redu, sljedeći je senzacionalni Luka Vušković, koji oduševljava u Bundesligi, koji je pozvan i koji je neupitna budućnost reprezentacije. Ostali? Mnogi 'plivaju' od bljeska do sjene, a gledajući aktualni kadar još uvijek su 'senatori' oni koji redovito i standardno igraju u svojim klubovima: Modrić, Perišić, Mario Pašalić, Ćaleta Car, Kramarić, Budimir... Naravno, tu je i Gvardiol, igra i Jakić, koji je zauzeo poziciju na desnom boku, vraća se Kovačić. Nema puno ostalih, koji su standardni u klubu i koje je Dalić ultimativno zaboravio. Možemo pričati je li tu trebao biti tko iz Dinama, kao što možemo nagađati, čak se i nadati, da će u budućnosti Valinčić, Beljo, možda i Kulenović, ili Hrgović, Mlačić, Matković, Frigan, Jagušić, možda i Niko Janković, biti reprezentativan kalibar. Ali, u ovom trenutku treba prihvatiti da Hrvatska teško može bolje, da teško može biti brža, moćnija. Kao što treba prihvatiti da Zlatko Dalić, nakon 100 utakmica na klupi, neće sad mijenjati neke svoje postulate i svoju viziju, neće to činiti u smiraj plasmana na još jedno veliko natjecanje, na svoje treće SP. Ima svoju ideju, vjeruje svojim ljudima, kojima vjeruje od prvog dana i to se sad neće preko noći promijeniti.

Jednostavno, trebamo shvatiti da Hrvatska nije Francuska ili Španjolska, da nismo nogometna sila koja može preko noći promijeniti momčad, igrače, izostaviti jedne, staviti druge i biti jednako dobra. Moramo prihvatiti činjenicu da imamo sve manje igrača u najmoćnijim i najbogatijim klubovima, a da boljih od nekih najstarijih i najiskusnijih još uvijek nemamo. Pitanje je hoćemo li ih ikad i imati. Ne možemo se praviti da je svejedno kakva nam je infrastruktura, kakav nam je rad u klubovima, ne možemo se praviti da je nebitno što je u HNL-u sve više prosječnih stranaca, da je sustav u mnogočemu zakazao i ne mijenja se. Ne možemo se, zapravo, praviti da ne zaostajemo za mnogima u mnogočemu i da vječno možemo živjeti u snovima kako je ovo i dalje Hrvatska iz Rusije ili Katara. To što smo bili drugi i treći na svijetu ne znači da smo druga ili treća nogometna zemlja svijeta, naprotiv.

Moramo, konačno, smanjiti očekivanja. Hrvatska može bolje od ovoga, ali pitanje je koliko bolje. Plasirat ćemo se na SP, iz vjerojatno najslabije skupine u kojoj smo ikad igrali, ali i takav privilegij Hrvatska si je omogućila sama, svojim rezultatima kroz povijest. Ne idemo u Ameriku kao favoriti, ali zašto bismo to i bili? Izgede za prolaz skupine u takvoj konkurenciji imat ćemo bili u 'prvom potu' ili ne, dakle, nije ni taj detalj previše presudan. Kritizirati treba, nitko nije lišen toga, nisu ni Dalić i ovi 'nebeski' Vatreni. ali, nekad se stvarno pretjeruje, mi kao da ne vidimo kakav imamo privilegij, koliko je bod iz Praga velik i kako ćemo, možda, jednog dana sanjati ovakav rasplet kvalifikacija. I pričati o nekim slavnim vremenima, kad je remi (0-0) u Češkoj, uz slabiju igru, bio neuspjeh!?